Sana Beauty
Povezane vesti
Peti Sajam pirotske peglane kobasice pod nazivom „Peglaj Pirote, veseli se Srbijo“ održava se danas i sutra u sportskoj dvorani „Kej“ u Pirotu a okupiće više od 40 proizvođača ovog specijaliteta, kao i renomirane vinarije iz Srbije.
Da li zaista ima afrodizijačka svojstva malo ko će priznati ali ovaj specijalitet koji se pravi od najboljih dijelova ovčijeg, junećeg i kozijeg mesa, bez ijednog grama loja, a kako se kobasica ne bi užegla, svake godine privlači sve više turista. Najbrojnije su komšije iz Bugarske koji ne propuštaju nijednu manifestaciju u ovom delu Srbije.
Predrag Stanković, vlasnik kafane Mrnjak, jedan je od najpoznatijih i najuspješnijih proizvođača peglane kobasice. Veli da niko u Pirotu tačno ne zna kada je i kako nastao recept za peglanu kobasicu, ali da postoje dvije verzije. Prva, da je recept naslijeđen od Turaka, mada on u to sumnja, jer, veli – onda bi je i Turci pravili, i druga, da su je izmislili sami Piroćanci, a u vrijeme kada nije bilo frižidera i kada su morali smisliti kako meso što duže očuvati u upotrebljivom stanju.
Stanković, čija porodica pravi peglanu kobasicu više stotina godina, i koja je njome trgovala sa Turcima i Grcima, veli da se ona pravi od najboljih dijelova ovčijeg, junećeg i kozijeg mesa, bez ijednog grama loja, a kako se kobasica ne bi užegla.
“Teško je sve odjednom ispričati o ovoj kobasici, kao što je teško i napraviti je. Ona nije sirotinjska hrana, jer za nju treba puno kvalitetnog mesa, začina i trava. Ali, kada se dobro napravi, ona je ekonomična, jer je kalorična i od malo, najede se puno”, ispričao je Predrag za Aljazeera Balkans.
Kaže da se posebno odabrano meso soli, pa se prilikom mljevenja dodaju začini – bijeli luk, biber, aleva i pirotska ljuta paprika te nekoliko različitih trava koje daju poseban ukus i miris, a svaki proizvođač stavlja druge trave.
“Obično gledam šta ovan pase, pa na osnovu toga zaključim koje su trave i najbolje”, priča kroz smijeh.
Kada se meso samelje i dobro umijesi, puni se u goveđe crevo i veže na dva kraja, pa stavlja da se suši na promahi, na temperaturi od minis pet do plus pet stepeni.
“E, vidite, zato mi peglanu pravimo tek u decembru i završavamo proizvodnju u februaru, jer zrak mora biti hladan i bez vlage”, dodaje.
Međutim, kada napune kobasicu, tek tada dolazi pravi posao – peglanje.
“Flašama svaki dan peglamo kobasice, jednu po jednu, polagano da crevo ne pukne i da iz nje izađe sav vazduh i vlaga. Peglanje traje 60 dana, ujutro i navečer. Ima ruke da vam otpadnu od tog posla, mukotrpno je to, pogotovo ako crevo pukne, jer onda uđe vazduh i meso se pokvari, i možete ga samo baciti. Svaku kobasicu ispeglam najmanje 80 puta”, priča Predrag i dodaje kako jedna kobasica, kada se napuni, teži kilogram do kilogram i 20 grama, a kada se osuši, teži tek 250 do 300 grama.
Usput hvali stoku čije meso prerađuje, a koja se hrani na Staroj planini.
“To vam je posebna priča – ta planina, njene trave i vazduh, zato je meso ovaca i koza koje gore pasu tako sočno i ukusno. Tu je i ta ruža vetrova koja nam pomaže da ovako lepo osušimo kobasicu, da od sirovog mesa, napravimo suvomesnati proizvod.”
Kaže da najmanje dva dana prije nego počnu praviti kobasicu, dezinficiraju prostor u kojem je spravljaju, da vode računa da tu ne uđe “nikakva klica ili bakterija”.
Jedna „potkovica“ košta oko 600 dinara i može se nabaviti direktno kod proizvođača na Sajmu ili poručiti od njih „dok traju zalihe“.
