Prota Gute – izuzetan um i blistavo pero

Čovek izuzetnog uma i blistavog pera, protojerej stavrofor Dragutin M. Đorđević, obeležio je svojom grandioznom, nezaobilaznom figurom leskovačku kulturu i istoriju, srpsku etnolološku nauku, folkloristiku i antropologiju skoro kroz čitav 20 vek, piše istoričar Milan Ž.Trajković.

Malo je ljudi, ne samo kod nas nego i u svetu, koji su mogli da jedan celi vek osluškuju i beleže ritam narodnog pulsa i penušavo životno vrelo kao što je to mogao prota Gute, kako su ga iz milošte svi zvali. Živeo je sa narodom, radio sa narodom i narod ga je zato cenio i voleo.
Dragutin M. Đorđević je rođen 31. januara 1907. godine u Leskovcu. Osnovnu školu i četiri razreda Gimnazije završio je u Leskovcu, a 1923. upisao je bogosloviju u Bitolju. U Bitolju je aklamacijom izabran za predsednika đačke družine „Bratstvo“, a sarađivao je i u gimnazijskom listu „Glas omladine s juga“. Pisao je pesme koje su se štampale u preduzeću u Sarajevu, a uređivali su ih Damjan Nikolić i Vladimir Tmuša (književnik). Oni su izdavali „Pesme budućih I“, „Pesme budućih II“ i „Pesme novih III“. U svim tim zbirkama je učestovao i Dragutin, a u zbirci „Pesme novih III“ za koji je raspisan konkurs i bila velika konkurencija ulaze četiri Dragutinove pesme.

Iz Bitolja se vraća u Leskovac 1928. godine i najpre se zapošljava u opštini kao pisar što je skoro nepoznati podatak. U Leskovcu se ženi Nadeždom (devojačko Milenković) sa kojom je imao četiri sina: Milana (11. oktobar 1929. – 1970), Zorana (28. jul 1931. – 2010.), Predraga (6. / 7. jul 1935. – 2009) i Vojina (13. decembar 1939. – 2013.).

Rukopoložen je za sveštenika 1930. godine i dobija parohiju Crkovničku sa sedištem u Donjoj Lokošnici. Pošto tamo nije bilo crkve služio je u manastiru Svete Bogorodice, u prevojima Babičke gore, koji pripada Jašunjskim manastirima.

Prota Gute je u svojim istraživanjima nailazio na vračare koje su znale da baju od raznih bolesti, a po protinom kazivanju najbolja kazivačica basmi u Donjoj Lokošnici je bila Stana Jovanović. U to vreme je napisao rad „Crkva babička Sveta Trojica“.

Ta crkva pripala je Niškoj eparhiji, a novi vladika Jovan Ilić je tražio da ga vidi i postavi u novu parohiju, upražnjenu – Turekovačku. 1936. godine je usledio premeštaj za Turekovac, a 1940. godine je napisao povodom devedesetpetogodišnjice Turekovačke crkve brošuru „Crkva Turekovačka sabor svetih Apostola 1845 – 1940“. Ova brošura je došla do ruku profesora doktora etnologa Milenka S. Filipovića. Pročitavši je, profesor mu se obratio pismom i predložio mu da se opredeli za etnologiju. Dragutin M. Đorđević je prihvatio profesorovu sugestiju, i, pored svog svešteničkog poziva počinje sakupljanje i istraživanje materijala za svoja buduća kapitalna dela. U Turekovcu je proveo 44,5 godina, a penzionisan je 1980. godine u Leskovcu. Postao je protojerej, a potom i stavrofor što je najveći čin za sveštenika u Srpskoj crkvi. Živeo je u Leskovcu u ulici Partizanska broj 3.

Dragutin M. Đorđević je umro 12. maja 1999. godine u 93. godini života na praznik svetog Jeremije, za vreme podmuklog bombardovanja Srbije od NATO alijanse. Sahrana je bila skromna i dostojanstvena baš kao i celi život prote Dragutina M. Đorđevića. Na četrdesetodnevnom parastosu prisustvovao je tadašnji vladika niški Irinej, sada patrijarh Srpski.

Njegov život i rad su išli u dva pravca, jedan sveštenički, za njega važniji, i drugi naučni. Išao je putem crkve i putem nauke. Prota Dragutin je služio podjednako verno i uspešno i svom svešteničkom pozivu i nauci koja je njegova druga velika ljubav. Kao sveštenik je smatrao da treba spašavati narodno blago, narodnu tradiciju, sve što je vezano za narodni život. Još je patrijarh German rekao: „Narodni običaji su drugo jevanđelje“.

Jedan od njegovih najranijih radova koje je napisao o narodnom životu u našem kraju odnosi se na koledare, koje je gledao u selu Brzi, nadomak Vučja. Branka Petrovića i njegovu družinu zajedno sa Pertaćanima smatrao je najboljim koledarima u Srbiji.

Kruna njegovog rada su četiri knjige koje se izdvajaju i po obimu i po vrednosti. Srpska akademija nauka i umetnosti izdala je njegove tri monumentelne knjige u redakciji Nade Milošević – Đorđević: „Život i običaji naroda u Leskovačkoj Moravi“ (1958. godine), „Srpske narodne pripovetke i predanja iz leskovačke oblasti“ (1988. godine) i „Narodne pesme iz leskovačke oblacti“ (1990. godine). Četvrtu knjigu mu je izdao Narodni muzej u Leskovcu kao monografiju: „Život i običaji narodni u leskovačkom kraju“ (1985. godine). Bio je i cenjeni saradnik Narodnog muzeja u Leskovcu.

Sva ova dela ocenjena su kao značajna iz oblasti etnološke literature, ne samo kod nas, već i u čitavom svetu. Bio je član Folklorista Jugoslavije, Etnološkog društva Jugoslavije, Međunarodnog društva antropologa i etnologa, Društva za izučavanje zdravstvene kulture u Jugoslaviji, Istorijskog društva Leskovca, redakcije Leskovačkog zbornika, kao i jedan od njegovih osnivača i saradnika od prvog broja 1960. godine.

Bio je učesnik na međunarodnim simpozijumima, kongresima folklorista u Parizu (1960. godine), Moskvi (1964. godine), Ankari, Trnovu, Ohridu , Dojranu. Njegovi radovi saopštavani na skupovima ljudi od nauke uvek su nailazili na pažnju i priznanja. O njegovom radu su pisali Borivoje Drobnjaković, Dušan Nedeljković, Petar Vlahović, Momčilo Zlatanović, Nada Milošević – Đorđević, s njim su prisne veze održavali svi poznatiji znalci našeg folklora i narodnog stvaralštva u celini kao Vladan Nedić, Tvrtko Čubelić, Božidar Kovačević, Živomir Mladenović, a o njegovom radu su s poštovanjem govorili akademici Miroslav Pantić, Miloš Macura, Vladimir Stojančević. Za svoj rad Dragutin M. Đorđević je više puta odlikovan i nagrađivan. Davne 1967. godine među prvim radnicima u kulturi je dobio Oktobarsku nagradu grada Leskovca. Zajedno sa svojim bratom Tošom Stojmenovićem je oformio biblioteku u Sabornom hramu u Leskovcu. Nosilac je i Vukove nagrade, kao i nadimka „Moravski Vuk Karadžić“, s pravom i zasluženo.

Iza prote Dragutina M. Đorđevića ostalo je mnogo neobjavljenih rukopisa od neprocenjive istorijske i kulturne vrednosti. Posebno je imao dve želje, da napiše radove o crkvama i crkvštima leskovačkog kraja i o sveštenicima, nastavljačima Vukovog rada na sakupljanju narodnih umotvorina i opisivanju narodnog života. Smrt ga je omela u tome.

Time su se ostvarile reči iz Marinkovog jevanđelja koje je prota Dragutin M. Đorđević često ponavljao:„Spiši i pospješi mnogo grešnaa ruko dobra i slatka slovesa dondeže ne naidet samrtni konac.“

Danas, kada više nije među nama, sasvim sigurno se može reći da deda Gute nije uzalud živeo, da mu se trud isplatio i da je od života dosta „zacrpao“. Na svemu što je učinio za Leskovčane i ovaj kraj, a uradio je mnogo, veliko mu hvala!

Ovaj rad objavljen je u Leskovačkom zborniku, broj LI, 2011. godine, pod nazivom „Prilozi za biografiju prote Dragutina M. Đorđevića“.

Milan Ž. Trajković,
master istoričar
Filozofski fakultet, Niš

Takođe pročitajte

Ski klub Niš domaćin međunarodnog skijaškog takmičenja

U duhu sjajnih sportskih dostignuća i velikih trenutaka na snegu, Skijaški klub Niš i Skijaški …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.