Etno selo koje je na porodičnom imanju u selu Dobrovišu kod Vlasotinca podigao Nebojša Stojčić, privatni preduzetnik prvo je u ovom kraju koje je dobilo kategorizaciju i tri zvezdice pa će prve goste početi da prima za dvadesetak dana.
Do sada su u čarima ovog ambijenta na 25 kilometara od Vlasotinca mogli da uživaju samo njihovi prijatelji iz Vlasotinca ali i iz cele Srbije. Nebojša se već 35 godina bavi građevinarstvom ali je odlučio da oživi selo iz koje je otišao 1974.godine.
„Nije mi bitna zarada već je za mene ovo izazov da pokažem ljudima da ne trebamo da zaboravimo naša sela i poreklo. Mogao sam novac da uložim u bilo koju turističku destinaciju ali sam ubeđen da i Dobroviš može da parira toj lepoti. Trenutno imamo na raspolaganju devet apartmana na osnovu kojih smo dobili kategorizaciju a u toku je izgradnja još devet soba i tri bungalova, pun je planova Nebojša koji želi da spoji tradiciju i udobnost. Već je pokrenuo inicijativu da se asfaltira pet kilometara makadamskog puta od Tegošnice do Dobroviša.
„U selu trenutno živi 30 stanovnika i svi su stariji od 70 godina i to je nešto što moramo promeniti. Osnovno je da ljudi imaju put a onda treba napraviti program podrške mladim bračnim parovima koji bi se vratili na selo. Recimo a od opštine dobijaju prvih 12 meseci po 20 hiljada dinara da bi imali da se prehrane dok ne počnu sami da proizvode. Selo je od nas napravilo ljude kakvi smo danas, vredni i posvećeni porodici i poslu i trebamo negovati te vrednosti. Valjda je bolje raditi na svom imanju nego da budete „sluge“ za male pare, pita se Nebojša koji ima veliku podršku supruge Verice, ćerke Nine i sinova Nikole i Davida i snahe Andrijane.
„Supruga se potpuno posvetila ovoj ideji i drago mi je što imam razumevanje u porodici, kaže Nebojša i dodaje da mu to daje snagu da proširi kompleks etno sela. Pored jednog hektara, koliko sada poseduje, planira da se proširi na još dva hektara da bi proizvodio sve što je potrebno za boravak gostiju.
„Posebno sam srećan što ćemo obnoviti vodenicu na Dobrovišanki mog rođaka Ljube Ilića koja je prestala da radi daleke 1988.godine jer je bila poplavljena. Deda Ljuba je vodenicu poklonio meni i svom unuku Goranu Ristiću i mi smo se dogovorili da je obnovimo i ponovo da meljemo brašno za kačamak i proju, hvali se Nebojša.