SESTRA SANJA – Taj strah u njihovim očima se ne zaboravlja

“Sećam se tih prvih dana kada sam odlazila na posao, s kojim strahom sam se vraćala kući suprugu i detetu, znajući da možda virus nosim kući, da mogu da se razbole, reči su naše sagovornice Sanje Ristić, glavna sestra vlasotinačkog Doma zdravlja.

Sanja Ristić u Domu zdravlja radi od 2011 godine i bila je angažovana u Službi za zdravstvenu zaštitu dece, Službi kućnog lečenja i Službi za zdravstvenu zaštitu odraslih. U oktobru ove godine postavljena sam je za glavnu sestru Doma zdravlja, što je prema njenim rečima jedno od najodgovornijih radnih mesta u karijeri inače, a posebno u  vreme korone i složene epidemiološke situacije.

Koji je bio vaš prvi susret s koronom?

Moj prvi susret s virusom korona bio je negde krajem marta prošle godine, kada je i potvrđen prvi slučaj u Vlasotincu. Bila sam angažovana u kovid ambulanti, na testiranju pacijenata sumnjivih na kovid infekciju. To je bio proces koji je podrazumevao niz aktivnosti od pozivanja pacijenata zakazivanja termina, uzimanja briseva, pakovanja i slanja.

Da li ste se uplašili, ne samo za sebe nego i za svoje bližnje?

Ne mogu da kažem da sam bila uplašena za sebe, ali strah za moju porodicu, od nepoznate bolesti, bio je veliki. Sećam se tih prvih dana kada sam odlazila na posao, s kojim strahom sam se vraćala kući suprugu i detetu, znajući da možda virus nosim kući, da mogu da se razbole. Još uvek se trgnem pri samoj pomisli na taj period.

Kada vam je bilo najteže?

Najteže mi je bilo na poslu kada sam morala pacijentu da saopštim da je test pozitivan. Taj strah u njihovim očima se ne zaboravlja. Naravno, još teže mi je bilo kad su se životi gubili, naročito mladi životi. Te dane provodila sam plačući za njima, iako ih nisam poznavala. Prosto ljudi smo, teško je bilo suzdržati se. Na ličnom planu, jedan od najtežih trenutaka je bio kad se razboleo moj suprug, s obzirom na to da je on s bio kući detetom. Pretpostaljam da sam mu ja donela virus. Ta agonija je trajala mesec dana. Strah za njega i za dete je bio najveći u mom životu.

Da li ste očekivali da ćemo dogurati do četvrtog talasa i koje su po vama  njegove specifičnosti?

Nisam, iskreno, očekivala četvrti talas. Kao zdravstveni radnik prolazila sam kroz neke epidemije, ali trajale su mnogo kraće. Imale su svoj tok, ali i kraj. Ovo traje predugo, pojavljuju se stalno novi sojevi, kao da se kraj još uvek i ne nazire. Iskreno meni je ovaj talas bio najteži – mnogo umrlih, mnogo teških simptoma, prepuna kovid ambulanta, veliki broj pozitivnih, sa tendencijom veoma brzog širenja infekcije i imam osećaj da je najduže trajao. Imam osećaj da smo u predhodnom talasu vodili dve borbe. Jedna za živote ljudi, za bolesne ljude, a s druge strane krenula je masovna imunizacija gde smo se borili da se što više ljudi vakciniše i da izađemo iz ove, da kažem slobodno, iscrpljujuće situacije za sve nas . Mi nismo odlazili kući odmah nakon završene smene, nego smo ostajali sve dok se poslednji pacijent ne testira, ne zbrine… Kući mi je telefon bio dostupan 24 časa. Pacijenti, prijatelji, znali su od straha i da pozovu kasno uveče, da pitaju za savet, jer imje pored terapije bilo potrebno i ohrabrenje.

Koja su iskustva sa postkovid pacijentima, da li im je potrebna psihička, a ne samo somatska podrška?

Od trenutka kada pacijent sazna da je pozitivan za njega je to traumatično iskustvo. Ne postoji pacijent koji se nije uplašio, samo su neki to podnosili bolje, dok su neki zaista mnogo paničili i bila im je potrebna i pomoć psihijatra. Nakon preležanog kovida mnogi pacijenti kažu da nisu više isti, kako u fizičkom smislu tako i u psihičkom. Žale se da su nervozniji, neki se žale na depresivna stanja. Veoma je bitna psihološka podrška, jer oni strahuju za život, neki čak nastave da žive i u ubećenju da nikada više neće biti kao pre korone. Zato, opet napominjem , bilo je veoma važno biti im dostupan stalno i hrabriti ih.

Kakav je stav prema vakcinaciji?

Svi mi dobro znamo da su se sve epidemije gasile pojavom vakcina i njihovom masovnom upotrebom. Jedino moćno oružje u ovoj borbi je vakcina. Ovom prilikom apelujem da se svi vakcinišu, jer iskustva pacijenata su nam pokazala da vakcinisani veoma retko obolevaju od teških oblika bolesti.

Kako ste preležali koronu?

Nisam preležala ,tj imala sam lakše simptome u nekoliko navrata, ali testom nije dokazano, ali s obzirom da sam bila u stalnom kontaktu s pozitivnima,sigurno me nije zaobišlo. Uredno sam vakcinisana i još jednom molim sve da se vakcinišu,jer to je jedini način da pobedimo nevidljivog neprijatelja.

Sve ovo je jedno veoma veliko iskustvo,kako u karijeri tako u životu,ono što je istina je da sam počela da život i zdravlje cenim mnogo više,jer jedini cilj nam je bio da ostanemo živi i zdravi,mi,pacijenti,naši najbliži. Više ne maštam o letovanjima, zimovanjima,već maštam o kraju pandemije, od oslobađanja od straha, maski, o vraćanju zagrljaja…

I na kraju bih dodala

Ono što nas ne ubije,to nas učini jačim (Hese).

 

“Ovaj sadržaj je deo projekta koji je sufinansirala opština Vlasotince na Konkursu u 2021. godini. Statovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.”

Takođe pročitajte

Uticaj godišnjeg doba na naše raspoloženje

Promena godišnjih doba često ima dubok uticaj na naše fizičko i mentalno blagostanje, a čini …

Jedan komentar

  1. Poznavamo se. I sve je fino napisano. Ali da si ti ovoj rekla ovakoj, toj znaju svi koji te mlogo manje poznavaju a neli ja. Nemoj da misliš da te mrzim jer si mi suparnica i stranački i privatno ali što jes jes.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.