Prema leskovačkim izvorima, hidroelektrana u Vučju je počela da proizvodi i isporučuje električnu energiju 24. decembra 1903. godine, na Dan oslobođenja od Turaka, prenosi nam sajt koji promoviše kulturu Moj grad Leskovac.
Na samom početku 20. veka, koji je uveo Srbiju u krug industrijalizovanih zemalja, neke od prvih električnih centrala na svetu nastale su upravo na našim rekama – Đetinji kod Užica 1900. i Vučjanki kod Vučja 1903. godine. Vrednost hidroelektrane Vučje za svetsku istoriju elektrotehnike, prepoznata je i iskazana kroz vrhunsko priznanje koje joj je dodeljeno 2005. godine.
Institut inženjera elektrotehnike i elektronike (IEEE), najveća svetska asocijacija inženjera iz oblasti elektrotehnike, elektronike, telekomunikacija i drugih srodnih oblasti, uvrstio je hidroelektranu Vučje u listu Milestone koju čine objekti, pronalasci i dostignuća od opšteg značaja za razvoj i istoriju elektrotehnike u svetu.
Na ovaj način, hidroelektrana Vučje se svrstala u red najznačajnijih dostignuća iz ove oblasti, kojih je u momentu dodele bilo 63 u svetu, od toga svega 14 u Evropi. U ova dostignuća, između ostalog spadaju i Voltin pronalazak električne baterije, istraživanja Bendžamina Frenklina o elektricitetu, Markonijevi rani eksperimenti sa bežičnim prenosom itd.
Smelost poslovnih ljudi onoga doba da započnu, i u kratkom roku završe projekat koji se zasnivao na korišćenju, tada još uvek novog i u širokoj populaciji nedovoljno poznatog oblika energije, dala je snažan podstrek industijskom razvoju ovoga kraja. Time je omogućeno da Leskovac, jedan od gradova koji su najkasnije oslobođeni od Turaka, da samo 26 godina nakon oslobođenja, dobije električnu energiju na upotrebu znatno pre mnogih drugih, tada razvijenijih sredina i da Leskovac bude treći grad u Srbiji koji je dobio „Sunce u stakletu“ kako je tada narod živopisno doživljavao revolucionarnu pojavu električne energije u svojim domovima.
Tokom svog postojanja i rada, naročito u prvih nekoliko decenija, hidroelektrana Vučje je privlačila mnoge stručne ljude (inženjere, majstore) iz drugih krajeva i , čak inostranih zemalja. Svojim znanjem, iskustvom, pogledom na život, oni su doprineli da se stvori sloj tehničke inteligencije onoga doba, kao zametak u elektrotehnici na ovom području.
Đorđe M. Stanojević, inicijator izgradnje električnih centrala u Srbiji rekao je u svojim predavanjima na Fizičkom institutu Velike škole, juna 1901. godine za Vučjanske vodopade:
„…Vodopad koji najviše snage u sebi ima, bez sumnje je vodopad Vučjanskog potoka blizu sela Vučja, oko 17 km od Leskovca. Na tom mestu, voda pada u nekoliko skokova, koji nisu daleko jedan od drugog i nose razne nazive kao: Dev Kazan, Đokin Vir itd, sa visine veće od 100 metara. Količina vode iznosi pri maloj vodi oko pola kubnog metra, te i snaga koju taj vodopad može dati, izneće oko 500 parnih konja. Po želji nekoliko uglednih građana Leskovca, prostudirao sam pitanje o dovodu te snage u Leskovac i našao, da bi se ono na srazmerno lak način moglo izvesti. Za prvo postrojenje imalo bi se uzeti 500 parnih konja podeljeno na dve turbine i dinamo mašine od po 150 konja. Na taj način bi prema potrebi radila samo jedna turbina, ili obadve, a u izvesnim slučajevima služile bi jedna drugoj za rezervu…“
Mogućnost eksploatacije vodne snage reke Vučjanke i ulaganja u potpuno novu privrednu oblast, brzo je zainteresovala mnoge leskovačke industrijalce, te je iste 1901. godine osnovano Leskovačko električno društvo A.D.