SHELLEBA – od dedinog alata do zanata

Miris kože Milanu Stevanoviću (40) iz Svrljiga utkan je u gene, ali je jednim od najstarijih zanata na svetu počeo da se bavi iz inata i beznađa. Kada je shvatio da sa diplomom mašinskog tehničara ne bi mogao da prehrani porodicu, Milan je tražio nešto od čega bi mogao da živi. Setio se pradede Jevrotija i počeo da pravi kožne kaiševe. Njegov isključivo ručni rad je postao prepoznatljiv i cenjen, ali nedovoljno u materijalnom smislu. Svrljig je nekada imao više zaposlenih nego stanovnika, ali su okolnosti počele da se menjaju na štetu Milanove generacije. Nije hteo da ode iz Svrljiga, želeo je da zasnuje porodicu.

 „Nisam znao šta ću sa sobom, ali nisam želeo da se predam niti da nekome budem na teretu. Oduvek sam radio u poljoprivredi, ali to nije bilo nešto što je moglo da donese sredstva za život tročlane porodice. Ništa bolje ne bih prošao ni da sam radio u struci, pod uslovom i da nađem posao, jer plate mašinskog tehničara nisu za pohvalu – priseća se Milan životne prekretnice.

„Jedino čime sam mogao da se bavim je koža. Moj pradeda Jevrotije, koga su svi znali kao Vote, zbog teškog hendikepa nije mogao da se bavi poljoprivredom pa su ga dali na zanat. Bio je vredan i uporan i postao jedan od najpoznatijih sarača u ovim krajevima. Ali niko više nije čuvao stoku, pa su malo kome bili potrebni ulari i ostala stočna galanterija. Zato sam smislio da pravim moderne kaiševe, ali na tradicionalni način. Računao sam da je svaki moj sugrađanin potencijalni kupac, jer svima treba barem jedan kaiš – priča Milan, kome je najteže bilo da ubedi svog oca Ljubišu da mu pomogne.

Pet godina sam samo posmatrao kako on radi jer nije bilo šanse da mi da da sam sečem kožu, pod izgovorom da bih je mogao upropastiti. Moj posao je bila dorada, nabavka šnala, prodaja i marketing. Hteo sam da odemo korak dalje pa da prodamo jednu njivu od tri ara i kupimo mašine. “Porodično veće” je moj predlog dočekalo na nož i morao sam da se pomirim s tim, ali je to kod mene stvorilo revolt da dokažem da mogu uspeti u ovom poslu – veli Milan, koji i nakon 14 godina sve radi ručno, sa alatom pradede Jevrotija.

Čelebi” kaiševi se prodaju sada širom Srbije, a izvozio sam ih i u Dansku. Sada pregovaramo da se nađu i na francuskom tržištu. Međutim, ovo što ja radim kod nas nije cenjeno jer nemam “marku” i zato mi je potrebno da nabavim mašine – kaže Milan. Za to mu je potrebna podrška države ili nekog fonda, a bez toga teško da će da ostvari svoj san.

Takođe pročitajte

Preduzeća građevinske industrije se udružuju da podstaknu renoviranje zgrada i energetsku efikasnost

Dve trećine od 43,6 miliona stanova u porodičnim i kolektivnim objektima u zemljama srednje i …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.