Radnja koja meri vreme od 1936.godine

Poridica Cokanović čuva časovničarski zanat, a Vlasotinčani “kod sata” ugovaraju sastanke. Tradiciju dugu 87 godina započeo deda Vladimir. Stari dvostrani časovnik postavljen 1936. godine.

U ponoć, na prelasku iz stare u novu godinu, nekad smo, da bismo jedni drugima poželeli mnogo lepog, prvo gledali da se poklope kazaljke. Danas, na našim mobilnim telefonima gledamo u nule. Ipak, Vlasotinčani se i danas u vremenu, ali i u prostoru, orijentišu jednostavnom rečenicom: “Vidimo se kod sata”. To podrazumeva sastanak ispred radnje sa časovnikom, u kojoj zanat čuvaju tri generacije porodice Cokanović.
Satovi se sve manje kupuju, kače na zidove, nose u džepu ili na ruci. U skladu sa vremenom, sve manje je i dobrih časovničara. Vrata radnje u Vlasotincu, osnovane pre tačno 87 godina, otvaraju nam Zvonimir i Nikola Cokanović. Portal lokala nije menjao izgled od kada je njihov otac, odnosno deda, Vladimir, počeo da se bavi ovim zanatom, a ispred radnje još radi i otkucava i veliki sat, postavljen 1936.
Zvonimir je svoj radni vek proveo među satovima i od ovog zanata školovao svoju decu. Ocu je počeo da pomaže 1965. godine.
Mnogo sam vremena proveo ovde. Dođem čak i nedeljom, da navijem satove, doručkujem, pročitam novine i da nahranim jednog mačora koji me redovno posećuje. Odrastao sam u ovoj radnji. Sve što znam naučio sam od oca, a onda sam svoje znanje preneo na sina. Drago mi je što i on voli ovaj posao, iako se od njega više ne živi kao nekada” – započinje svoju priču naš domaćin Zvonko.

Najviše posla, kaže, imao je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka. Mnogi su tada kupovali satove ili su ih dobijali kao poklon za jubilarne godine rada u preduzećima. U to doba, najviše je bilo ruskih satova, ali i “darvila” i “omikrona”. Sada dominiraju kvarcni.
Sat je izgubio osnovnu funkciju. Starije modele traže samo kolekcionari. Sada je to modni detalj i stvar prestiža, ali ima i ljudi koji stare satove ljubomorno čuvaju, brinu o njima i rado ih nose – kaže Zvonko.

Najstariji sat na kome je on radio, ima više od 200 godina. Taj džepni sat nasledio je od oca. Kolekciju je dopunjavao tako što ih je kupovao ili ih dobijao na poklon.

Imam zidne i ručne satove stare po 100 i 150 godina. Mnoge sam dobio na poklon jer su se vlasnici plašili da će ih naslednici staviti u ćošak, a znali su da ću ja da ih sačuvam. Događa se da neki sat popravim, sredim i prodam, ali se uvek pokajem. Nekako se srodim sa njima, pa mi bude teško” – kaže Zvonko.
Fioke u njegovoj radnji pune su pokvarenih satova, zato što “časovničar treba da čuva sve što ima, jer se nikada ne zna koji deo će mu zatrebati”.

Jedan čovek mi je tražio staklo za džepni sat, a ja nisam imao. Popravio ga je u Skoplju i popravku dobro platio. Stari časovničar mu je rekao da je staklo tako skupo, jer je “baš njega čekalo više od 60 godina” – smeje se Zvonko.

Svaki sajdžija počinje da uči i završava svoj radni vek radeći na budilnicima, jer su to satovi sa najkrupnijim mehanizmom. Na budilnicima je učio i Zvonkov sin Nikola.

Iako sam razmišljao i o drugim profesijama, uvek sam u dubini duše znao da ću da nastavim porodičnu tradiciju. Najviše radim na satovima sa kvarcnim mehanizmom, koji je mnogo mali. Retko se ko usuđuje da ih rastavlja, već ih zamenjuje novim. Ovo je lep posao. Kamo sreće da ga je više” – ističe Nikola i dodaje da još uči i da mu očeva pomoć mnogo znači.

Pošto ovaj zanat izumire, u radnju Cokanovića dolaze mušterije iz okolnih mesta i gradova. Popravka se završava u dogovorenom roku, a garancija traje nekoliko godina. Radnja je renovirana od poda do krova, ali je zadržala duh prošlosti. Iz ruskog bora na originalnom portalu i dalje izlazi smola, pa se u letnjim mesecima oseća miris koji dvojicu zanatlija vraća u vreme kada su bili deca.

Zanimljivo je da je po svoj sat koji je odnela na popravku, jedna mušterija je u radnju došla posle više od 20 godina. Zidni časovnik je uredno stajao u izlogu, a časovničar nije mogao ni da naplati uslugu, jer mu je posle toliko vremena bilo teško da proceni koliko je popravka stvarno koštala.

Stao samo dva puta

SAT ispred radnje Cokanovića je ručno rađen, napravljen po nacrtu njenog osnivača. Vladimiru su u njegovom naumu pomogli rođaci i prijatelji. Drveni ram je obložen bakrom, a od tog materijala je i brojčanik sa kazaljkama. Vladimir je napravio mehanizam koji je i radio i zvonio, a za zvono je iskoristio kočioni doboš nekog “forda”. Sat je zaustavljen samo za vreme Drugog svetskog rata i nekoliko meseci 1994. godine kada je radnja renovirana.

Takođe pročitajte

Počeo rad na predstavi ,,Vrana u paunovom perju” po romanu Vladimira Vučkovića

U niškom Narodnom pozorištu  održana prva čitaća proba za predstavu “Vrana u paunovom perju”, Vladimira …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.