(NE)moguća misija profesorke Mirjane iz Leskovca

Ako je verovati Albertu Ajnštajnu da je  “obrazovanje ono što ostane nakon što zaboravite sve što ste naučili u školi”,onda su učenici profesorke Leskovačke gimnazije Mirjane Perišić stekli nadprosečno obrazovanje iz muzičke kulture.

Malo koji gimnazijalac van prestonice, važi i za one starije, može da se pohvali da je redovni posetilac opere. Za ljubitelje pozorišta je već druga priča jer mnogi gradovi imaju kvalitetne glumačke ansamble koji umeju da povremeno prirede pravi ugođaj na “daskama koje život znače”. Opera i balet su već druga priča, to je skup, elitistički događaj za koji čak i onima koji žive u gradovima u kojima se ove predstave odigravaju predstavlja izdatak. Sve bi ovo bio odličan izgovor da nije entuzijasta poput Mirjane Perišić, profesorke muzičke kulture koja već godinama uspeva da svojim učenicima priušti da odgledaju operu, balet ili mjuzikl. Ona se “pravda” da ideja nije njena već da je samo nasledila od profesorke Srbislave Tolić.

“Na moju ogromnu sreću, divna profesorka Srbislava Tolić, nakon čijeg odlaska u penziju ja dolazim da radim u gimnaziji, je godinama unazad svoje učenike dovodila povremeno u Narodno pozorište i tako je i meni olakšala pristup ovoj ustanovi. Prvi susret sa blagajnikom Narodnog pozorišta u Beogradu , Zoranom, i danas pamtim. Bio je duhovit i saradljiv, a ja još nesigurna u ideju. Tada mi je Zoki, blagajnik koji mi je i dan danas najvažnija osoba u Narodnom pozorištu, rekao- ne možemo da započnemo saradnju…možemo samo da je nastavimo. Zahvaljujući Zoranu i njegovoj simpatiji ka našem trudu, upornosti i spremnosti da po bilo kakvom vremenu pređemo put od 600 kilometara, samo da bismo videli operu ili balet, skoro od samog početka ovog druženja mi imamo posebne povlastice, otkriva nam profesorka Mirjane čiji su gimnazijalci do sada odgledali  veliki broj opera ( Toska, Nabuko, Seviljski berberin, Karmen, Boemi, Trubadur, Aida…) i baleta ( Krcko Oraščić, Labudovo jezero, Don Kihot, Ko to tamo peva…)

“Poslednju predstavu smo gledali 1.marta, pre početka pandemije, moderan balet “Jedan “, koji je oduševio decu, kaže Mirjana koja je napravila saradnju sa Pozorištem na Terazijama, koje “njenoj” grupi daje posebne popuste. “Pogledali smo divne mjuzikle proteklih godina( Briljantin, Čikago, Neki to vole vruće, Cigani lete u nebo, Zona Zamfirova, Producenti…) Možemo da se pohvalimo i da smo gledali prva dva koncerta Beogradske filharmonija na otvorenom, što je bio svojevrsni spektakl. Nažalost, prošlogodišnji koncert pod nazivom Dizni fantazija je morao da bude odložen, zbog jakih kiša, sa oduševljenjem nam priča o neprevaziđenim klasicima koji se skoro svi izvode na svim svetskim scenama. Priseća se i anegdota jer u poplavi šunda nije bilo lako ubediti klince da će se “lepo provesti” iako idu da gledaju operu.

“Neki su se folirali i nosili časopise, kao biće im dosadno tokom predstave pa da se imaju čime zanimati, a zapravo su postali veliki ljubitelji ove umetnosti. Činjenica je da se mi tokom putovanja družimo i zabavljamo ali ono što dožive pamtiće ceo život, kaže Mirjana koja je svoju “misiju” proširila i van granica naše zemlje.

“Na jednu probu hora Viva Voce, 2017.godine, došla je neočekivano prof. Tolić sa idejom- zašto ne bih povela decu na muzičko putovanje, kao što ih je ona ranije vodila? Dugo sam nakon toga razmišljala o tom predlogu i na kraju osmislila jedno izuzetno putovanje do Budimpešte i Beča, na koje smo otišli 2018.godine. U saradnji sa agencijom koja je imala sluha za moje zahteve ( Bravo turs), osmislili smo putovanje na kome smo posetili državnu operu u Budimpešti, Bečku državnu operu, gledali koncert u Zlatnoj dvorani Bečkog muzičkog udruženja, posetili Mocartovu kuću/muzej u Beču, Istorijski, Prirodnjacki i Albertina muzej, Belvedere, Šenbrun i, naravno, Prater. Sa puta smo se vratili prepuni utisaka i izuzetno zadovoljni. Naredne 2019.godine, otišli smo korak dalje i posetili Prag, Pariz, Milano i Ljubljanu. Deca su videla čuvenu Mona Lizu u muzeju Luvr, plovila Senom, gledala Pariz sa Ajfelovog tornja i ludovala čitav dan u Diznilendu. Imala sam skoro pa nemoguće uslove za saradnju sa agencijom jer mi je bila želja da deca i roditelji mogu ovo sebi priuštiti. Tako smo dobili putovanje za 360 evra sa svim ulaznicama. Za Pariz je išlo nas 143. Utisci su takvi da i ove godine treba nas osamdesetoro ponovo da posetimo ovaj grad, ukoliko sve bude u redu, avgusta meseca, najavljuje profesorka koja je pre skoro 10 godina osnovala hor Viva Voce.

Namera mi je bila okupim srednjoškolke koje vole dobru muziku, pesmu i druženje. Povremeno konkurišemo i dobijemo neka sitna sredstva, ali smo uprkos tome uspele da se predstavimo i van zemlje. Posetili smo Prag, Bratislavu, Srpsku gimnaziju u Temišvaru, Srpsko Istočno Sarajevo, dva puta nastupale u Novom Pazaru… U Leskovcu godišnje hor održi jedan celovecernji koncert i on je uvek u humanitarne svrhe, za pomoć oboleloj deci. Ogromnu pomoć, volonterski horu pružia čuveni leskovački muzičar, Goran Mladenović Taska, koji je nas aranžer i pratnja na klaviru. Pevamo popularne, zabavne melodije iz svih krajeva bivše Jugoslavije, ali podjednako uživamo i u sevdalinkama, stranim hitovima… Nadamo se da ćemo do kraja godine imati uspešne koncerte u Sloveniji i Makedoniji, ali i onaj najvažniji, u našem gradu.

Takođe pročitajte

Drvena statua orla “nadgleda” pirotsku kotlinu

Dušan Živković iz Pirota duborezom se bavi tek pet godina ali je imao smelosti i …

2 komentari

  1. Zahvaljujuci intelektualcima i idejama koje prevazilaze svakodnevni rad- dobijamo edukovanu decu koja ce znati da cene umetnost. Svaka cast za Profesorku Mirijanu.

  2. Imala sam sreću u nesreći da se upoznam sa radom i nepreglednim entuzijazmom profesorke Mirjane, prilikom, do sada, neodržanog trećeg koncerta na otvorenom koji je Beogradska filharmonija morala da otkaže zbog vremenskih nepogoda. Naravno, nama u Filharmoniji, to je veoma teško palo. Sa profesorkom sam stupila u kontakt budući da je ceo autobus dece dovela u Beograd na tradicionalni piknik, koji je u poslednjem momentu otkazan zbog crvenog meteo alarma. Bilo je odmah jasno da se radi o jedinstvenoj osobi koja svoj posao shvata kao misiju koju neumorno i odgovorno sprovodi. Retki su ljudi kojima je vera u ono što rade i zahvalnost koju nesumnjivo za to dobijaju, sasvim dovoljna nagrada za ogroman trud koji svakodnevno ulažu. Profesorka Mirjana Perišić je svakako zaslužila još mnogo, mnogo više. Veliki pozdrav za nju iz Beogradske filharmonije

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.