„Ne sejte negativizam u vašu decu“

Naša deca nas često imitiraju, to je za dete osnovni i primarni način učenja, povedimo zato  računa kako se ponašamo i šta pričamo u prisustvu deteta. Savetovati dete da ne radi „to i to“ a raditi  upravo to, zbunjuje decu i pre će nas imitirati nego slušati!, savetuje Ana Jovanović, diplomirani psiholog i kognitivno-bihejvioralni psihoterapeut.

Praksa u radu sa decom i omladinom u školama u Jablaničkom okrugu, kao i iskustvo u psihoterapijskom radu, ukazuju na sve veću zastupljenost različitih „problema“ kod dece i omladine,  samim tim i njihovih roditelja ili staratelja,  u odnosu na predhodne godine i generacije.

ana jovanovic leskovacSavremeni način života, nekada nažalost ostavlja tragove  i negativno deluje na današnju  savremenu porodicu, osnovnu i primarnu ćeliju društva, na decu, omladinu, roditelje, staratelje, na one koji u vrtićima i školama sa decom rade,  samim tim  i na širu društvenu zajednicu.

Ono na šta se današnji roditelji žale,  a u praksi kod dece često srećemo,  upravo su neki novi,  drugačiji „problemi“ u ponašanju; emocionalnoj sferi života dece i omladine; problemi  vezani za učenje, pažnju i  koncentraciju; procene,  verovanja kao i interesovanja koja deca i omladinci u današnje „savremeno doba“ ispoljavaju.

Ne treba zanemariti ni fiziološke i organske probleme koje deca usled straha, treme, nemogućnosti da se izraze kako žele u trenutku kada žele, pokazuju u za njih stresnim  situacijama: znojenje, drhtanje ruku, crvenjenje, lupanje srca, nesvestica, vrtoglavica…

O asocijalnom, agresivnom i autogresivnom ponašanju, kao i o hiperaktivnosti dece i mladih, vode se razne polemike, međutim  činjenica je da je ovakvog ponašanja i na nižim uzrastima sve više ima.

Različiti psihološki, psihoterapijski, psihijatrijski, socijološki, antropološki i drugi pravci, na drugačije načine tumače i tretiraju ove probleme.

Ono oko čega bi se trebalo  složiti  je neophodnost sveukupnog, multifaktorskog sagledavanja i tretiranja problema i poremećaja kod dece i mladih. Sagledavamo genetske predispozicije, razvojni put deteta, odnose koje je gradilo i gradi sa onima koji se o njemu brinu i staraju a naročito sa majkom,  sredinu u kojoj živi i razvija se (bilo da je ona stimulativna i za dete prijatna ili krajnje nestimulativna za detetov razvoj i neprijatna), iskustvo koje dete stiče i aktivnosti koje u sredini i okruženju u kojem živi upražnjava, ono na šta ga i na koji način roditelji usmeravaju, tačnije, vaspitni stil roditelja i da li postoji usklađenost u vaspitnim stilovima među roditeljima…

Tek kada se sasvim dobro upoznamo sa ovim faktorima i aspektima možemo steći sliku zašto dete/omladinac ima određene tegobe, kada ih i zbog čega ispoljava, šta doprinosi pogoršanju tegoba a šta povoljno utiče na ublažavanje tegoba.

Tako otvoramo put  i mogućnost da detetu,  roditeljima, starateljima, učiteljima, nastavnicima, psiholozima i pedagozima kao i svima koji se njima bave,  pomognemo u rešavanju problema i prevazilaženju teškoća.sinergija leskovac

Ono što se u najvećem broju slučajeva pokazalo kao „dobra praksa“ a može služiti roditeljima u cilju  omogućavanja što kvalitetnijeg i zdravijeg života svom detetu su neki od sledećih saveta:

Raznovrsna, zdrava i detetovim razvojnim i individualnim potrebama prilagođena ishrana (poštovanjem  ovog pravila čak se minimizira ili otklanja mogućnost nastanka i razvoja hiperaktivnosti i autizma; koristi se poseban režim ishrane u tretiranju ovih problema kao dodatak psiho i farmako terapiji).

Topli i otvoreni  odnosi sa detetom uz poštovanje detetove slobode i ličnosti, uz poštovanje  granica koje postavlja  prvenstveno roditelj ali i dete.

Aktivno posvećivanje detetu uvek kada vam je to omogućeno. Aktivno ga slušajmo šta govori ili želi da nam kaže (imajmo strpljena pri tome), pogotovu kada su adolescenti u pitanju, čak bi ako realne mogućnosti to dozvoljavaju,  bilo poželjno prekinuti svaku aktivnost kada adolescent želi nešto „važno“ da kaže, to nam  pomaže da ga što bolje razumemo i usmerimo ako za tim ima potrebe.

„Ne sejte negativizam u vašu decu“, Ono što im poručujemo treba da bude afirmativno- ne kritikujte, etiketirajte i ponižavajte samo dete, već ono što je dete napravilo a ne bi trebalo, grešku i propust  napadamo nikako ličnost deteta, omladinca!

Naša deca nas često imitiraju, to je za dete osnovni i primarni način učenja, povedimo zato  računa kako se ponašamo i šta pričamo u prisustvu deteta. Savetovati dete da ne radi „to i to“ a raditi  upravo to, zbunjuje decu i pre će nas imitirati nego slušati!

Kada primetete da načini rešavanja „problema“ koje uobičajeno primenjujete  i saveti koje detetu upućujete, ne dovode do korekcije ponašanja deteta, ne pomažu mu da prevaziđe problem koji je pred njim, ili ne želi da sa vama priča o problemu-  ne gubite vreme, potražite pomoć stručnjaka!

Što ranije uočite i krenete da tretirate  problem ili poremećaj koji Vaše dete (često i čitava  porodica)  preživljava, veće su šanse da se ukloni, reši ili makar  ublaži.

Ana Jovanović, diplomirani psiholog i kognitivno-bihejvioralni psihoterapeut

“Sinergija, udruženje eksperata za unapređenje kvaliteta života-  Leskovac”

Takođe pročitajte

Sećanje na preminule poetese – ljubav je pesma, bedem zaboravu

Na poziv Biblioteke i Književnog kluba ‘Rosulja’, privrženošću prave porodice koja se sabira oko ognjišta, …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.