Naša deca nas često imitiraju, to je za dete osnovni i primarni način učenja, povedimo zato računa kako se ponašamo i šta pričamo u prisustvu deteta. Savetovati dete da ne radi „to i to“ a raditi upravo to, zbunjuje decu i pre će nas imitirati nego slušati!, savetuje Ana Jovanović, diplomirani psiholog i kognitivno-bihejvioralni psihoterapeut.
Praksa u radu sa decom i omladinom u školama u Jablaničkom okrugu, kao i iskustvo u psihoterapijskom radu, ukazuju na sve veću zastupljenost različitih „problema“ kod dece i omladine, samim tim i njihovih roditelja ili staratelja, u odnosu na predhodne godine i generacije.
Savremeni način života, nekada nažalost ostavlja tragove i negativno deluje na današnju savremenu porodicu, osnovnu i primarnu ćeliju društva, na decu, omladinu, roditelje, staratelje, na one koji u vrtićima i školama sa decom rade, samim tim i na širu društvenu zajednicu.
Ono na šta se današnji roditelji žale, a u praksi kod dece često srećemo, upravo su neki novi, drugačiji „problemi“ u ponašanju; emocionalnoj sferi života dece i omladine; problemi vezani za učenje, pažnju i koncentraciju; procene, verovanja kao i interesovanja koja deca i omladinci u današnje „savremeno doba“ ispoljavaju.
Ne treba zanemariti ni fiziološke i organske probleme koje deca usled straha, treme, nemogućnosti da se izraze kako žele u trenutku kada žele, pokazuju u za njih stresnim situacijama: znojenje, drhtanje ruku, crvenjenje, lupanje srca, nesvestica, vrtoglavica…
O asocijalnom, agresivnom i autogresivnom ponašanju, kao i o hiperaktivnosti dece i mladih, vode se razne polemike, međutim činjenica je da je ovakvog ponašanja i na nižim uzrastima sve više ima.
Različiti psihološki, psihoterapijski, psihijatrijski, socijološki, antropološki i drugi pravci, na drugačije načine tumače i tretiraju ove probleme.
Ono oko čega bi se trebalo složiti je neophodnost sveukupnog, multifaktorskog sagledavanja i tretiranja problema i poremećaja kod dece i mladih. Sagledavamo genetske predispozicije, razvojni put deteta, odnose koje je gradilo i gradi sa onima koji se o njemu brinu i staraju a naročito sa majkom, sredinu u kojoj živi i razvija se (bilo da je ona stimulativna i za dete prijatna ili krajnje nestimulativna za detetov razvoj i neprijatna), iskustvo koje dete stiče i aktivnosti koje u sredini i okruženju u kojem živi upražnjava, ono na šta ga i na koji način roditelji usmeravaju, tačnije, vaspitni stil roditelja i da li postoji usklađenost u vaspitnim stilovima među roditeljima…
Tek kada se sasvim dobro upoznamo sa ovim faktorima i aspektima možemo steći sliku zašto dete/omladinac ima određene tegobe, kada ih i zbog čega ispoljava, šta doprinosi pogoršanju tegoba a šta povoljno utiče na ublažavanje tegoba.
Tako otvoramo put i mogućnost da detetu, roditeljima, starateljima, učiteljima, nastavnicima, psiholozima i pedagozima kao i svima koji se njima bave, pomognemo u rešavanju problema i prevazilaženju teškoća.
Ono što se u najvećem broju slučajeva pokazalo kao „dobra praksa“ a može služiti roditeljima u cilju omogućavanja što kvalitetnijeg i zdravijeg života svom detetu su neki od sledećih saveta:
Raznovrsna, zdrava i detetovim razvojnim i individualnim potrebama prilagođena ishrana (poštovanjem ovog pravila čak se minimizira ili otklanja mogućnost nastanka i razvoja hiperaktivnosti i autizma; koristi se poseban režim ishrane u tretiranju ovih problema kao dodatak psiho i farmako terapiji).
Topli i otvoreni odnosi sa detetom uz poštovanje detetove slobode i ličnosti, uz poštovanje granica koje postavlja prvenstveno roditelj ali i dete.
Aktivno posvećivanje detetu uvek kada vam je to omogućeno. Aktivno ga slušajmo šta govori ili želi da nam kaže (imajmo strpljena pri tome), pogotovu kada su adolescenti u pitanju, čak bi ako realne mogućnosti to dozvoljavaju, bilo poželjno prekinuti svaku aktivnost kada adolescent želi nešto „važno“ da kaže, to nam pomaže da ga što bolje razumemo i usmerimo ako za tim ima potrebe.
„Ne sejte negativizam u vašu decu“, Ono što im poručujemo treba da bude afirmativno- ne kritikujte, etiketirajte i ponižavajte samo dete, već ono što je dete napravilo a ne bi trebalo, grešku i propust napadamo nikako ličnost deteta, omladinca!
Naša deca nas često imitiraju, to je za dete osnovni i primarni način učenja, povedimo zato računa kako se ponašamo i šta pričamo u prisustvu deteta. Savetovati dete da ne radi „to i to“ a raditi upravo to, zbunjuje decu i pre će nas imitirati nego slušati!
Kada primetete da načini rešavanja „problema“ koje uobičajeno primenjujete i saveti koje detetu upućujete, ne dovode do korekcije ponašanja deteta, ne pomažu mu da prevaziđe problem koji je pred njim, ili ne želi da sa vama priča o problemu- ne gubite vreme, potražite pomoć stručnjaka!
Što ranije uočite i krenete da tretirate problem ili poremećaj koji Vaše dete (često i čitava porodica) preživljava, veće su šanse da se ukloni, reši ili makar ublaži.
Ana Jovanović, diplomirani psiholog i kognitivno-bihejvioralni psihoterapeut
“Sinergija, udruženje eksperata za unapređenje kvaliteta života- Leskovac”