Sana Life
Povezane vesti
Kad neko dobar deo vremena što mu je usud dodelio na zemlji posveti putovanjima, obilascima i upoznavanju raznih krajeva i zemalja, sa podjednakom strašću i radoznalošću i prema onim dalekim i čudnim i onim bliskim, sličnih kraju svoga detinjstva, neminovno se susretne sa znatiželjom okruženja iz koga polazi i u koje se sa putovanja vraća.
Decenijama je Zoran Davinić, vlasotinački advokat i književnik, tvorac i pokretač mnogih kulturnih dešavanja u svom rodnom gradu, dogodovštine sa svojih putovanja prepičavao bližnjima, rođacima i prijateljima, najčešće u Kulturno-umetničkom društvu „Siniša Janić“ čiji je dugogodišnji rukovodilac, sve dok ih nije zabeležio i skupio među korice knjige putopisne proze pod intrigantnim naslovom Maybe next time, koju je kao treću knjigu svoje biblioteke Mozaik prošle godine štampala Književna zajednica “Borisav Stanković” iz Vranja, te sada i široka publika može da uživa u tim zanimljivim pripovestima, pitkim i punim duha.
Put do čitalačke publike ove knjige donekle je usporen zbog jednog drugog, nemilog svetskog putnika – virusa kovid 19, koji je, na svoj zloslutni način, izbrisao izmišljene razlike među rasama i na kratko ujedinio čovečanstvo stavljajući ga pred isti problem. No, sa prvim naznakama da se virus putujući umorio, knjiga Zorana Davinića je stigla pred čitaoce.
U okviru aktivnosti Borine nedelje, koju 56. put organizuje Književna zajednica “Borisav Stanković” iz Vranja, kako je već napomenuto, izdavač knjige putopisnih priča Meybi next time, održana je promocija 26. marta u vlasotinačkoj biblioteci “Desanka Maksimović”. Direktor biblioteke Srboljub Takić u uvodnom izlaganju o svim Vlasotinčanima dobro poznatom sugrađaninu Zoranu Daviniću, napomenuo je da će Bibloteka biti izdavač sledeće knjige ovog pisca u kojoj će biti štamano nekoliko njegovih komedija.
O knjizi putopisne proze je govorila dr. prof. Sunčica Denić, urednik izdanja i pisac nadahnutog i analitičnog pogovora – Priča u putopisu Zorana Davinića. Između ostalog, ona je rekla:
“ Zoran Davinić nije pisao price o geografskim prostorima, otkrivajući čitaocu vulkane, plemenite stene, svetla i mnoga sladostrašća, svejedno što u hiperboličkom tonu akcentuje viđeno i doživljeno.
On se ne bavi izrazitim istorijskim, arheološkim, sociološkim i nekim drugim kulturološkim fenomenima. On u tim predstavama uključuje svoje iskustvo, bilo da je zabačeni prostor nekog afričkog sela ili raskošna metropola, pokazujući uvek svoj duh pustolova i avanturiste. Po tome je on u ovoj knjizi sentimentalni junak (iako prostor, negde i radnju deli najčešće s prijateljima Svetom i Pavićem; sa svojom rodbinom, suprugom i ćerkama, ipak je on taj koji usmerava i kontroliše putopisna događanja iz kojih nastaju zanimljive skaske. On ulazi u čaroliju i izazov, znajući kako da prepozna rizik i granicu, ostavljajući mogućnost nastavka radnje za neki drugi put, što se u naslovu knjige nameće kao moto.”
piše Svetlana Pešić
