KOZJI USTANAK – mladi će morati ili da se ozbijno založe ili da Srbiju prepustimo nekom narodu ko će je više poštovati

Roman “Kozji ustanak” Saše Mladenovića inspirisan je borbom meštana sela Rakita i Topli Do protiv otimača onoga što im vekovima pripada – vode i zemlje.

Napisao ga je na obali reke Bangui u Centrolnoafričkog republici koja ga je podsetila na davno prošlo vreme kada je Vlasina tekla svom svojom silinom dok je nisu prigušili izgradnjom mini hidrocentrala.

Dva seoska momka u poodmaklim godinama sa grupom svojih ispisnika i istomišljenika, u  donkihotovskom naporu grade novi život u zagrljaju netaknute prirode. Ali, njihov san prekidaju  prevaranti i ratni profiteri, lažnodiplomci kojima ništa nije sveto, ni čovek, ni voda niti Bog…Roman je toliko aktuelan da se kod čitaoca javlja urođeni  otpor prema nepravdi i spremnost da se krene u odbrani Bistrice, reke pored koje je pisac romana odrastao.

Oseca se južnjački smisao za humor čak i kada opisuješ tužne situacije. Da li tako treba gledati i na život?

Naravno. To je jedina stvar koja je konstantna, sve ostalo je promenjiva. Dole je od pamtiveka teška životna situacija, ali su se sa tamom borili posmatranjem na život mesečevim očima. Humor kao lek koji ne dozvoljava da beznađe pojede budućnost. To je kada dunđeri dobacuju jedan  drugome na građevini dok jedu najeftiniju salamu promrzlim rukama i prave šale na sopstveni račun. Dan je dug, Mesec još duži a godina nikada da prođe. Jedini način je da se skrati kroz humor.

Da li su tvoji likovi Gorča, Džontra, Major… žrtve tranzicije ili junaci novog doba u smislu da građani mogu istinski preuzeti ulogu države?

Likovi nisu žrtve tranzicije već pogrešnih istorijskih odluka ljudi koji su vodili i vode Srbiju. Tranzicija je prisutna svakodnevno u svakom društvu.

Mi smo bili kao publika pored bioskopskog  platna koja posmatra dugi film, a odjednom film postane realnost, a ona i dalje sedi i nije joj jasno kako su junaci sa platna ušli među nas, a ušli su. Naše vođe su istorijski diletatntni sa  karakternom crtom sucidnosti. Drugačije se ne može objasniti ovolika količina beskrupolozne pohlepe na sopstven račun, jer sve se kreće, pa i taj kraj jednom mora doći, a mi zadnjih trideset godina spas očekujemo kroz propast. Ako ostavimo po strani opšte dobro, i dolazimo do ličnog, pa to lično je suicidnost i povlači za sobom opšte.

Likovi mog poslednjeg romana „Kozji ustanak“ možda ne postoje danas u meri kako sam ih u njemu stvorio. Uzeo sam ih „zamrznute“ iz prošlosti i udahnuo im život. Idealizovao ih. Oni u romanu preuzimaju inicijativu da spasu šta se spasiti može. Ali ima jedne istine koja me je inspirisala: inicijatori današnjih promena su ljudi koji su prevalili polovinu života, a ne mladost koja do polovine se nije ni primakla. I postavlja se pitanje da li promenu mogu da izvedu oni koji su svesni realnosti pa samim tim i limitiranosti svojih mogućnosti ili oni koji veruju u nemoguće, pa iz tog nemogućeg stignu do nečega što postaje prihvatljiva realnost? Bojim se da kao građani više nemamo kapacitet za preuzimanjem uloge države.

Dovoljno je videti ko sedi u skupštinskim klupama: jeftine plastične dame kojima je svest jednaka pikselu kamere mobilnog telefona, nekog jedva pismenog (nepismenog) poslanika koji ne ume da sroči prostu rečenicu, ali nosi odelo sa maramicom i kravatom koja na njemu visi kao kanap kojom se kače konzerve na stabljici kukuruzu da plaše vrane. I oni će braniti svoj status do smrti, jer nemaju izbora. A dno i blato ulice kojoj pripadaju nije opcija povratka. Da ne govorimo o najgorim kriminalcima. A svi oni sede tamo jer neko za njih glasa.

Zadnja kritična masa koja je mogla da povuče napred je nestala sa uklanjanjem režima Slobodana Miloševića, sve nakon toga je samo plutanje i čekanje nečeg da se desi, ma šta god to bilo.

Da li možemo spasiti reke?

Mi smo dozvolili da se reke unište, pa samim tim ne mogu se više spasiti. Sada spašavamo ostatke, ili ono što se spasiti da. I tužno je, ako smo rude davali zbog posla i 4 % rudne rente, reke su otimane od meštana sa nadom da i onako tamo niko neće više živeti jer sela umiru. Tome su doprinosili oni koji su sa tih reka. Lokalni šerifi koji su dobili neke procente, a sve je na vlasti i zavisi od procene koliki je uticaj na glasačko javno mnjenje. Ukoliko se velika buka digne, i šanse će biti veće.

Trenutno se vodi bitka za Kozaračku reku, ima li sličnosti sa Rakitskom rekom?

Ima, jer smo mi na ovom poslednjem patrljku Rupske (Kozaračke) reke koristili iskustva iz Rakite. Predupredili smo ono što se tamo desilo, a to je da postave cevi u korito reke. Gladni investitor je već reku uništio sa dve MHE, ali to mu nije bilo dovoljno, jer očito su nečiji prohtevi veći. Žalosno je što investitor, makar na papiru, je čovek iz kraja i da je toliko slep da ne vidi da uništava budućnost sopstvenih potomaka, ali to je ta nesvesna i suicidna elita koja veće stvorena i koja će, kao i paraziti, nestati sa smrću gospodara tj naše države, naravno, ako im se to dozvoli.

Oni su na Jugu Srbije sve uništili, pa samim tim i šansu da netaknuti Jug Srbije dobije neku ekološku kategorizaciju i mogućnost da se ozbiljno razvije turizam ili selo. Želim da podsetim da su izvori vlasinske vode prodati Coka-coli, da se nemilice troše i ne znam da li poostoji bilo kakva kontrola. U Južnoj Americi su isušivali izvore, bojim se da to čeka i nas.

Kao u tvom romanu investitor je ovih dana nastavio svoj pir na Rakitskoj reci, ima li kraja tome?

Riba smrdi od glave. Narod iz sela Rakite ne može sam. Njima treba ozbiljna pomoć i solidarnost, ali ključna stvar je političke prirode, jer su finansijski interesi umešani sa politikom. MHE Zvonce je puštena u rad mimo zakonske procedure, i obično se zapitam, kao neko koji nema ni jednu saobraćajnu kaznu, kako neko može toliko bezobrazno da krši zakon? Tamo je investito angažovao „gorile“ koji su tukli meštane. Kao u vestern filmovima i na žalost to je bila moja inspiracija da napišem roman „Kozji ustanak“.

Zakon kod nas ne postoji odavno, kraj zavisi od toga koliki se otpor bude pružio, a mladi će morati ili da se ozbijno založe ili da Srbiju prepustimo nekom narodu ko će je više poštovati.

Naš sagovornik je do sada objavio romane “Rt dobre nade” (Zograf, 2006), “Vaše karte molim” (Viaprint, 2010) kao i dramu “Guten Morgen Srbijo” (Ukronija, 2018). Sa neobjavljenim rukopisom romana “Laku noć Mr Hokins” bio je finalista na 13.Deretinom konkursu.

 

Takođe pročitajte

Počeo rad na predstavi ,,Vrana u paunovom perju” po romanu Vladimira Vučkovića

U niškom Narodnom pozorištu  održana prva čitaća proba za predstavu “Vrana u paunovom perju”, Vladimira …

Jedan komentar

  1. Da prepusti, nego šta. Svak istorijskii narod, Turci, Rimljani …propada ne kad se smanji broj stanovnika, već kad mladi i pametni krenu da odlaze iz njega zato što ne nalaze statisfakciju i bivaju prevladani od tzv “demokratske većine” koju čine glupi i neobrazovani…Srbija je nažalost pre nekih 7-8 godina prešla tačku bez povratka. Sad je kasno.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.