“Prodavali smo tekstil na pijaci, išli u Tursku i u Novi Pazar i onda sam pomislio – a što mi ne bismo mogli da šijemo tu robu. Supruga ima tekstilnu školu, imamo kontakte, da krenemo da radimo, pa da vidimo… I evo, poslednje tri godine registrovani smo kao krojačka radnja – priča svoju preduzetničku priču Leskovčanin Igor Stojanović jedan od radnika u porodičnom preduzeću Stim tex.
Supruga Marina dodaje da se najpre radilo na veoma staroj singerici.
“Suprug je krojio, ja sam šila, deca seckaju konce, svi pakujemo – pojašnjava ulogu svakog člana porodice u poslu.
Za konkurs u Centru za razvoj Jablaničkog i Pčinjskog okruga čuli su preko medija. Prvu sezonu su, zbog neverice da mogu da dobiju novu mašinu, propustili. Igor je onda insistirao da u drugoj sezoni konkurišu.
“Prvi put me je bilo sramota i da se pojavim tamo. A onda sam video da su ljudi na raspolaganju za sve što me je interesovalo. Bila nam je potrebna mašina za vez, hteo sam da probamo, pa šta bude. Išao sam i na obuke, svašta sam tamo naučio, a cela procedura od konkurisanja do dolaska mašine trajala je skoro godinu dana – prepričava Igor svoje iskustvo.
“Prvo, da dobijemo nešto džabe, mislili smo to nema šanse. Drugo, kad su nas zvali da potpišemo ugovor bili smo na moru i mislili smo da je neka greška. I kad smo potpisali, ja sam bila skeptična. Onda zove čovek i pita gde je ulica, kaže stiže u Leskovac i dovozi mašinu, a moj suprug kaže – ma, on još nije ni posao, sigurno. Onda vozač opet zove i kaže – Nađi petoricu da istovarimo mašinu. E, onda smo počeli da verujemo da smo je stvarno dobili- opisuje Marina koliko je bilo njihovo nepoverenje.
U Centru za razvoj Jablaničkog I Pčinjskog okruga kažu da nije samo važan biznis plan već i biznis ideja koja će uz određeni grant, ovom slučaju mašinu za vez, biti inspiracija za unapređenje poslovanja.
“U slučaju Stojanovića reč je bila o USAID-ovom projektu Podrška razvoju privatnog sektora u južnoj i jugozapadnoj Srbiji, putem koga je bilo moguće dobiti grantove u vidu opreme. Stručni tim Centra za razvoj pružio je svu tehničku i logističku pomoć zainteresovanima da konkurišu – kaže menadžer projekata Jelena Pavlović i dodaje da na sajtu ove organizacije mogu da se nađu svi aktuelni pozivi i konkursi, a dobrodošao je i svako ko dođe u njihove prostorije u ulici Pana Đukića 42 i potraži pomoć ili savet.
Tako je nova mašina za vez, prava industrijska, vredna 7500 dolara stigla u radionicu Stojanovića. Porodični posao sada je zaokružen, a u njemu svi rade i niko ne pita za radno vreme. Zadovoljni su, kažu, može da se živi pristojno. Na pitanje ko je “gazda” uglas kažu: Dogovaramo se. Planiraju da prošire prostor radionice, a proizvodnju baziraju na narudžbinama Sin završava četvrtu godinu srednje škole, bavi se kompjuterima i trenutno sprema program za novu mašinu.
Stojanovići su svesni rizika u poslovanju jer su već dugo u privatnom poslu. To je verovatno i jedan od razloga što na zidu radionice stoji natpis: Za veresiju dođi sutra.