U Donjoj Lakošnici, selu nadomak Leskovca, već danima je sve u znaku crvenog povrtarskog blaga. Selo sa 320 domaćinstava, od 20. avgusta do sredine oktobra okićeno je vencima crvene paprike, ko da slave kinesku Novu godinu.Domaćicama je jasno da ajvar bez leskovačke paprika nema šmeka, ali tek pravi gurmani znaju da je crvena leskovačka paprika, sitno i krupno mlevena, začin kojem ne bi odoleo ni Marko Polo. U selu se gaji autohtona vrsta paprike koja se suši na prirodni način, nanizana na vence, i u kućnim radionicama melje. Izuzetno cenjen začin na pijacama širom Srbije.
Nema dvorišta bez ovog ukrasa. Na ”nizama”, kako ih zovu, stane po desetak kilograma crvenog ploda. Lakošničani ne vole kada njihovu paprika nazovete “alevom” jer u suštini to i nije sorta koja se proizvodi na severu Srbije već posebna, naučno nepriznata, sorta od koje se pravi začin, pomalo bezobraznog naziva, “tucana leskovačka paprika”. Podvrsta su joj gruvana, sa i bez semenki, nezamenljiva kod pripreme roštilja.
“Ova vrsta paprika se u Lakošnici sadi još od turskog doba, više od 300 godina. Od osam kilograma sirove paprika obično dobijem kilogram suve. Pokušao sam svojevremeno da je sušim u sušari, ali je izgubila aromu. Traži jednostavno da posle berbe i nizanja uzri na suncu. Tek tada je ona prava, pojašnjava nam meštani i podsećaju da se ta “tehnologija” ne menja decenijama.
Od 1.300 hektara pod paprikom u leskovačkoj kotlini na polovini se gaji lakošnička paprika.
Nizanje paprika je obično ženski posao ali ga one tako ne doživljavaju. Više im je to predah posle napornog rada u polju. Nekada su domaćice u ogromnim avanima “čuturama” tucale suvu papriku. Sada to rade mašine na električni pogon.
U vreme posta, nijedna trpeza ne može da se zamisli bez punjenih paprika sa nadevom od pirinča i krompira.
foto Jelena Ćosin
Ovaj tekst je urađen u okviru projekta „Vredne ruke hrane dom“ koji je sufinansirao Grad Leskovac. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.