Hranimo se i mackajmo bez hemijskih otrova: šta nam teško!

Svako telo ima svoju ličnu kartu, sa čim se izborilo, kroz šta je prošli i na kraju kakve je posledice po njega ostavila bilo koja promena u organizmu. Da aditivi, konzervansi, jaka hemija kojoj smo svakodnevno izloženi nije bezazlena ispričaće nam iz svog primera Tatjana Jovanović.

Kako i zašto ste krenuli sa kompletnom promenom načina života?

  • Zapravo sam početnik u zdravoj ishrani: onoj bez aditiva, pojačivača ukusa, konzervanasa, veštačkih boja, pesticida itd, kao i u nezi netoksičnom kozmetikom, bez štetnih sastojaka po naš organizam. Na čitav taj lični projekat istraživanja šta da jedem i čime da se negujem, a da nije “obogaćeno” kojekakvim sintetički dobijenim supstancama, naterala me je sopstvena muka: naime, u 45. godini života po prvi put telo mi se pobunilo, verovatno od prevelike količine metala i toksina kojim sam ga decenijama nesvesno zatrpavala i načinilo me kvazimodom. Pre nešto više od godinu dana počeli su da mi otiču kapci i usne učinivši me neprepoznatljivom, kapilari pucali, delovalo je kao da mi telo pulsira pred kompletnu erupciju, celo lice me je peklo i svrbelo do iznemoglosti. O osećaju bespomoćnosti, očaja, ne-želim-niko-da-me-vidi-ovakvu izlišno je pričati.

Nakon toga za Tatjanu sledi višemesečno istraživanje, odnosno analiza kako bi otkrili koji je razlog oticanja.

  • Lekari su me analizirali na autoimune bolesti, na parazite, bakterije, grinje, polen, ambroziju, hranu, životinjsku dlaku itd, i sve je, hvala Bogu, bilo u redu. Ali trebalo je otkriti na šta reagujem. Kod nas postoje dodatne dermatološke provere u vidu flastera (patch test) na nekolicinu najčešćih hemijskih alergena, od kojih sam odreagovala na skoro sve. Ali ti hemijski alergeni su bili previše širokog spektra da bismo moj dermatolog i ja mogli tačno da saznamo u kom sapunu, deterdžentu za veš ili, pak, šunki postoji nešto sintetičko na šta mi se telo počelo buniti. Kvantna medicina mi je tu malo više pomogla. Oni su utvrdili mnogo konkretnija hemijska jedinjenja koja sam povezala sa maskarom, kremom, šamponom koje sam koristila, potom i sa aditivima u hrani. Ali čak i kada sam te konkretne proizvode izbacila iz upotrebe, nije bilo dovoljno, jer telo mi je oticalo i dalje, a osip se sa lica širio i po stomaku i nogama. Nešto mi je organizam poručivao, a ja i dalje nisam shvatala šta.

Tada Tatjana i odlučuje da sve što je sintetičko i veštačko izbaci, koliko god može iz svog domaćinstva, te da krene u ono kako smo se nekad hranili i negovali. Odlučuje se za negu prirodnim kozmetičkim preparatima i ishranu celovitim namirnicama, što je više moguće netretiranim pesticidima, fungicidima i ostalim hemijskim “otrovima”.

  • Ishranu, koja je bez aditiva i pesticida, relativno sam brzo savladala, jer, hvala Bogu, imamo na tržištu još uvek “pametne i čiste” hrane, kao nekada u vreme naših baka i prabaka, ali sa netoksičnom kozmetikom je išlo malo teže. Još uvek nam je tržište kozmetičkih proizvoda puno svega i svačega, o greenwashing-u (to je ono kada neki brend doda jedan ili dva biljna zdrava sastojka u svoj proizvod i misli da ga je time zamaskirao, te ga reklamira kao prirodan i zdrav, a zapravo je i dalje prepun kontroverznih sastojaka) da ne pričam.
    I konačno uspevam da razumem šta mi je organizam poručio, te ga smirujem i podižem imunitet. I negde sam zahvalna što mi je telo odreagovalo baš na način da je izbacilo toskine u vidno polje – u kožu. Ne smem ni da zamislim šta bi se dogodilo da su svi ti teški metali ostali u nekoj ćeliji u organizmu, a da sam ja potpuno nesvesna toga.

Da li danas možemo da se oslonimo na proizvod ukoliko na pakovanju istog piše da je iz organske proizvodnje, odnosno takozvana oznaka BIO?

  • Pa ne baš, ali postoje oznake koje ulivaju poverenje.
    U kozmetičkom svetu oznaka BIO znači da proizvod sadrži VISOK procenat aktivnih sastojaka iz organski uzgojenog bilja, ali da nije potpuno organska.
    Međutim, postoji druga oznaka koja može više da pomogne pri izboru organske kozmetike na našem tržištu, i na koju možete da se oslonite kada nemate vremena ili niste još ovladali čitanjem sastojaka na deklaraciji.
    U Beogradu, a verujem i u celoj Srbiji, od uvozne organske kozmetike najzastupljenija je nemačka: Weleda, Logona, Sante, Lavera i Dr. Hauschka od skupljih varijanti, i Alverde od onih jeftinijih, pristupačnijih alternativa.
    Te nemačke proizvode možete prepoznati po NATRUE sertifikatu koji garantuje da je proizvod od organskih prirodnih sastojaka. Taj sertifikat mora da se obnavlja na godišnjem nivou. Dakle, uliva mi poverenje i verujem da je prilično siguran, te kad god vidim tu oznaku na kozmetičkom proizvodu, ne čitam dalje listu sastojaka, već samo izaberem sapun, šampon ili kremu za svoj tip kože.
    Takođe, postoji oznaka VEGAN koja znači da kozmetički proizvod ne sadrži nikakve sastojke životinjskog porekla.
    Potom, oznaka GLUTEN FREE za osobe osetljive na gluten, pa oznaka AAT (Against Animal Testing) koja znači da se kompanija bori protiv testiranja kozmetičkih proizvoda na životinjama, pa EcoControl: proizvodi su biorazgradivi i sl.
    Ali NATRUE, belgijski sertifikat vrlo strogih kriterijuma, najčešće zastupljen na proizvodima na našem tržištu, je najsigurniji pokazatelj da je kozmetički proizvod čist i bezbedan.
    Osim uvoznih organskih brendova koje pomenuh, postoje i domaći prirodni kozmetički brendovi: npr. Sofi i Koozmetik, koje sa uživanjem koristim i isprobavam.
    Što se tiče prehrambenih proizvoda, BIO ili EKO oznake takođe nisu dovoljno pouzdane ako stoje bez zvaničnog sertifikata Republike Srbije da je proizvod kontrolisan i sertifikovan kao organski. Organski proizvodi u Srbiji su sertifikovani u skladu sa EU regulativom i vidno su pečatirani tom oznakom. Evo kako ona izgleda:
  • Za nju mi je i moj predivni alergolog i imunolog sa Kliničkog centra u Beogradu dodatno potvrdio da je pouzdana i verujem da jeste, jer šta god da sam konzumirala – ne otičem. 
    Za sve ostalo što nema tu oznaku, ne možemo sa sigurnošću da tvrdimo da nije tretirano pesticidima, fungicidima i ostalim „otrovima“.

Ukoliko odlučimo da menjamo proizvode za negu, od čega prvo trebamo krenuti?

  • Kada je hrana u pitanju, potrebno je izbegavati u što većoj meri aditive, skrivene šećere i transmasti u industrijskim proizvodima. Sad kako sam, povrh svega, upisala kurs i počela da učim nutricionizam, mnogo korisnih stvari primenjujem u ishrani i oduševljena sam rezultatima: ne samo da držim pod kontrolom “oticanje”, već mi je krvna slika odlična, puna sam energije, koncentracija poboljšana, raspoloženje vedrije, koža i kosa mi se zahvaljuju blistavošću.
    O kupovnim slatkišima mislim da nije potrebno ništa ni da napišem. Sigurna sam da svi znate da nisu nimalo blagodetni za organizam, te da uglavnom nijedan sastojak iz njih nije nutrijent koji je potreban ljudskom organizmu da bi bio zdrav.
    Ali ono što bih volela da istaknem je da i kada pogledate deklaracije raznih tosteva, vrsta hleba, kora za pite/oblande, testenina, ribljih i drugih konzervi, majoneza, kečapa, sireva, kačkavalja, začina, sirćeta, mlečnih namaza i naročito suhomesnatih proizvoda, videćete koliko skrivenih veštačkih boja i aroma, pojačivača ukusa, aditiva, konzervanasa i skrivenih rafinisanih šećera ima u njima.
    Lično, toga ranije apsolutno nisam bila svesna. Ponašala sam se kao pravi pravcijati, onaj najgori potrošač industrijskog društva u kome živimo.
  • Dakle, sve to treba u što većoj meri izbegavati.
    Potom, ko ima nekoga na selu ko je pouzdan proizvođač, taj je bogat čovek što se tiče nabavke mesa i jaja.
    Ko nema, kao ja, kad god može trebalo bi da izabere zdravo meso, zapravo ono od životinja koje se slobodno kreću, ne žive u „logorima“, ne hrane ih hormonima, antibioticima i koncentratima. Dakle, treba jesti organsko meso i jaja. Organsko za mene zapravo znači “prirodno”, bez aditiva i ostalih izmišljotinama prehrambene industrije. Termin “organsko” me pomalo i nervira jer deluje kao da smo izmislili rupu na saksiji, a tako smo se zapravo nekada hranili. Samo što je čovek sve to zatrovao i sad ga čisti i prodaje duplo skuplje. Neverovatno šta smo sami sebi napravili.
    Dakle, treba naći „moralne“ proizvođače mesa, koji u meso i suhomesnate proizvode ne stavljaju ništa osim čistih sastojaka i nutrijenata. U suhomesnatim proizvodima naročito treba izbegavati nitrite i nitrate (to su one oznake: Е-249, Е-250, Е-251, Е-252) i veštačke boje.
    Što se tiče prelaska na zdrave varijante kozmetike, nekako mi se čini da je prvo na šta svi treba da pređemo u redovnoj nezi: dezodorans bez aluminijuma.
    Iako će mnogi reći da nije dokazano da alumijum izaziva kancer dojki, postoje naučne studije koje tvrde i dokazuju drugačije. Doktori su pronalazili grudvice aluminjuma u ćelijama kancera dojki. Sigurna sam da nam ne treba taj metal u telu, niti takav rizik po sopstveno zdravlje.

Zašto je to važno?

  • Aluminijum uđe pod kožu, zatvori znojne kanale i tako sprečava znojenje. Zdrav organizam uspeva uglavnom da izbaci aluminijum i ostale metale koje je koža upila, ali šta kad jednom ne uspe? Šta kad je naš organizam zauzet nekom drugom brigom, npr. prehladom, viremijom, možda samo običnom menstruacijom ili padom imuniteta, onda taj metal ostaje u ćelijama potpazušnih jama, jedanput, pa drugi put, pa stoti put i gomilanjem može da izazove niz problema, od najbenignijih, poput osipa, svraba i peckanja, pa do najgorih: raka dojki. Jer, rak dojki nikada ne počinje od unutrašnjeg dela, već upravo iz potpazušnih jama i spoljnjeg dela dojki.
    Prvo što doktori kažu ženama koje su operisale kancer dojki je da izbace dezodorans sa metalima iz upotrebe. Ne znam zašto se to ne savetuje generalno svima, kao predostrožnost, nego tek post festum.

Kako da znamo koje sastojke apsolutno treba izbegavati?

  • U svetu postoje prilično dobre aplikacije za pronalaženje bezbednih i “čistih” kozmetičkih i prehrambenih proizvoda, koje vam omogućavaju da skenirate bar kod proizvoda, te dobijete informacije koji sastojak je potencijalno alergen, moguće kancerogen ili, pak, bezbedan.
    Pre mesec dana sam pročitala da je kod nas u Srbiji napravljena slična aplikacija u skladu sa novom zakonskom i podzakonskom regulativom donetom prošle godine po prvi put u našoj zemlji, ali je još uvek prazna. Međutim, ta vest me je zaista oduševila, jer govori da smo krenuli da se bavimo ovom temom i nadam se da će aplikacija uskoro da zaživi.
    To će biti koristan i lak način da potrošač proveri proizvod pre nego ga stavi u korpu.
    Drugi način je da sastojke koje vidite na proizvodu proučavate zasebno.
    Tako sam ja počela i to gotovo svakodnevno i dalje radim, mada sad već imam zdravu zamenu za gotovo sve što sam ranije koristila. Ali to je značilo provođenje sate i sate u samoposluzi ili parfimeriji čitajući sastojke uz pomoć lupe, fotografišući ih, te nakon toga proučavati naučne studije o tom sastojku. Nimalo lako i ko nije motivisan kao ja – teško da će se odlučiti na takav korak.
    Ali nije nemoguće, jer ako sam ja, koja po profesiji nisam “prirodnjak”, već “društvenjak”, mogla da savladam najosnovnije za par meseci, može svako ko poželi. Naravno, i dalje učim punom parom svakodnevno. Ne postoji dan da ne pročitam neku studiju o nekom sastojku koji pronađem kao meni nepoznat na deklaraciji. Sad mi je to postala i neka vrsta hobija, a i drago mi je kada čujem da je neko npr. rešio ekcem na ruci upotrebom neke čiste zdrave kreme za koju je pročitao na mom profilu. Nekako mi bude puno srce. Jer znam koliko sam se sama mučila i bila očajna prošle godine u ovo vreme.
    Uostalom, zato sam i krenula u sve ovo pisanije po društvenim mrežama, da olakšam onome koga to zanima i da bar malo podignem svest o ovoj temi. Trudim se da sve detaljno objasnim, mada verujem da sam često i preopširna, što je verovatno profesionalna deformacija  (profesor sam po struci).
    Dakle, za onoga ko je motivisan da proučava bezbednost sastojaka, postoje izveštaji i studije IARC-a (The International Agency for Research on Cancer, međuvladine agencije, deo Svetske zdravstvene organizacije), potom EU direktive o (ne)bezbednosti različitih hemijskih supstanci koje su u opticaju, zatim saveti i upozorenja FDA (US Food and Drug Administration) i sl. Kad čoveka zanima ova tema, lako danas pronađe izvor informisanja na internetu. Naravno internet nudi svašta, pa treba odabrati iz gomile informacija ono što je verodostojno i držati se zvaničnih uputstava.

Da li postoji dovoljno upućenosti i znanja stanovništva o svim štetnim materijama koji svakodnevni proizvodi sadrže?

  • Na ovim našim prostorima apsolutno ne postoji svest o ovoj temi.
    Čini mi se da živimo u totalnom mraku kad je u pitanju štetnost aditiva u prehrambenim proizvodima i toksina u kozmetičkim koji su plasirani na našem tržištu.
    A u svetu – prava revolucija ovim povodom.
    Imam osećaj da ljudi letimično preleću preko novinskih članaka koji se bave ovom tematikom ili da promene TV kanal kad je ova tema.
    To znam po sebi: i ja sam preskakala ovu temu dok nisam “nadrljala”. Uvek sam razmišljala “ma hajde, šta nam ovi šire teorije zavere. Sve je to prošlo kontrolu i bezbedno je po nas. Ta ne bi bilo na policama da nije u dozvoljenim količinama”.
    I zaista jesu sve te hemikalije u prehrambenim/kozmetičkim proizvodima u dozvoljenim količinama, sve su po pravilniku. Međutim, dozvoljena količina metala iz dezodoransa, pa dozvoljena količina sulfata iz šampona, pa dozvoljena količina prečišćenih derivata nafte ili silikona iz krema, pa nitrata i nitrita iz suhomesnatih proizvoda, pa glutamata iz začina (npr. iz čuvene Vegete), pa ostaci pesticida/fungicida iz voća i povrća, pa hormoni/antiobiotici/koncentrati iz mesa i jaja, pa sve te dozvoljene količine svakodnevno u kombinaciji sa našom individualnom organskom hemijom – to ni najvrsniji hemičar ne bi mogao za svakog čoveka ponaosob da predvidi kakva reakcija može da nastane.
    Sad, međutim, odjednom itekako čujem i vidim sve to čega sam ranije bila potpuno nesvesna. Pa slušam doktore poput profesora Branimira Nestorovića koji kaže kako kupamo bebe od rođenja agresivnim sulfatima (SLS i SLES), pa se čudimo što dečacima rastu dojke, a devojčice su sve više maljave, i kako je broj alergičnih osoba porastao kao nikada do sad i ima tendenciju daljeg rasta. Ili, kako kaže dr Nestorović, ako vidite reklamu za proizvod koji uklanja fleku od krvi u roku od tri minuta, pomislite samo šta taj proizvod čini vašoj koži ako krv nestaje za tako kratko vreme.
    Sada sve to slušam i upijam i istražujem još dublje (štreber oduvek, šta ću ). Kad se uhvatim nečega, ne puštam dokle god me drži interesovanje. Ali ovog puta interesovanje mi je vezano za sopstveno zdravlje i kvalitet života.

Činjenica je da su bolji, zdraviji i kvalitetniji proizvodi veći trošak, kako da u tom slučaju kupujemo i da li je zapravo cena jednaka kvalitetu?

  • To baš i nije uvek tako.
    Alverde kozmetika npr, potpuno čista organska nemačka kozmetika, je mnogo jeftinija od klasičnih komercijalnih “prljavih” brendova: Nivee, Dove, Revlon, Loreal itd.
    Potom, zdravije varijante kućne hemije (npr. Denk Mit ili Frosch) su istih cena, ako ne i jeftinije od popularnih toskičnih: Lenor, Sylan, Persil itd.
    Nekoliko divnih domaćih proizvođača, kako volim da ih zovem “moralnih”, takođe prave prirodne kozmetičke proizvode, deterdžente za veš, omekšivače i kućnu hemiju. I vrlo su povoljnih cena. Zapravo, uz samo malo dobre volje, čovek može sve toksično iz svog domaćinstva da zameni u zdravu/zdraviju varijantu. Kad to uradi, samo treba da se drži tih proizvoda i vise neće ni primećivati one “prljave” brendove, koji se uglavnom najviše i reklamiraju.
    Verujte mi, ja sam pravi primer prelaska iz potrošača svega i svačega u osvešćenog korisnika proizvoda. Nije teško, pogotovo kada znamo da sopstvenom organizmu činimo blagodet i da će nam višestruko vratiti zdravljem, blistavošću i zadovoljstvom. Često, na tim svojim profilima koje vodim, umem da kažem: “Volite svoje telo kao što ono voli vas”. Jer naše telo je jedno savršenstvo i neumorno čisti sve čime ga zatrpavamo svakodnevno. Mislim da zaista ne moramo dodatno još da ga mučimo jedući aditive i negujući se metalima i sintetikom.

Zanimljivo je da ukoliko se u ovoj našoj okolini spomenu posledice koje mogu izazvati loši kućni i preparati za negu tela, prva reakcija odnosno odgovor budu „eh danas je sve štetno”, da li je potrebno da nam se desi nešto loše da bi pristupili nekim radikalnijim promenama?

  • Da, to znam: prva sam bila takva.
    Nažalost, uvek pređemo npr. na dezodorans bez aluminjuma kad ne-daj-Bože dobijemo dijagnozu kancera dojki, ili izbacimo aditive iz ishrane kada obolimo od neke autoimune bolesti i sl.
    A zapravo u čemu je suština: nikada u istoriji čovečanstva nismo bili ovoliko izloženi teškim metalima i otrovima iz zagađenog vazduha, vode, zemlje, ili iz bakarnih cevi, žive iz morske ribe, alu folija, plastike, farbi po zidovima, boja u nameštaju i podovima itd. Nikada više aditiva nije izmišljeno i dodato u prehrambene proizvode kao sad. O radijaciji iz svih uređaja kojima smo okruženi danonoćno, mislim da je izlišno pričati.
    E zato smo ranije i mogli da dozvolimo sebi “luksuz” da se namažemo nekim naftnim derivatom, sulfatom ili konzervansom (na kraju krajeva, svi smo odrasli na Pavlovićevoj i Nivea kremi, koje su pune svega toga, zar ne?), jer nismo dodatno bili izloženi ovolikom zagađenju, pa se organizam lakše borio i lakše čistio sve “otrove” koje smo unosili u sebe. Naše bake i prebake nisu znale za Guaranu, Big Mac, Coca Colu, čips, žvake ili M&M, sve su same pravile od celovitih namirnica, a zemlja, voda i vazduh su bili manje zagrađeni.
    Međutim, danas često naši organizmi više ne mogu da istrpe tu količinu toksina oko nas i sve je više alergičnih osoba na sve i svašta, potom dijabetičara, osoba osetljivih na gluten i sl.
    U današnje vreme, kada smo već svemu tome izloženi, protiv čega ne možemo da se borimo (ali ne treba da paničimo, niti da kujemo teoriju zavere, već da se trudimo da svako u svom mikrosvetu što više doprinese čišćenju i ozdravljenju planete), ne moramo još i da se mažemo prečišćenom naftom i jedemo veštačke boje.
    U svetu je prilično velika revolucija otpočela ovim povodom i na svakom koraku niču organske robne kuće i restorani.
    Nasuprot tome, ja u Beogradu moram da se uputim na drugi kraj grada kako bih našla uloške od bio pamuka, onog neprskanog i netretiranog pesticidima. Tužno i sramotno za 21. vek.

Zahvaljujemo se Tatjani na opširnom i detaljnom objašnjenju na osnovu onoga što je na sopstvenoj koži i telu osetila, u nadi da će vama pomoći jer ovo se ne odnosi samo na one koji već imaju problem, već na sve nas koji želimo da živimo kvalitetnije, zdravije i informisanije u vezi svega što unosimo i nanosimo, kako spolja tako i iznutra.

Tatjanu možete pratiti na sledećim društvenim mrežama:

Facebook

Instagram

 

Takođe pročitajte

Sećanje na preminule poetese – ljubav je pesma, bedem zaboravu

Na poziv Biblioteke i Književnog kluba ‘Rosulja’, privrženošću prave porodice koja se sabira oko ognjišta, …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.