DOŽIVETI STOTU – Saveti baka Rezlice iz Prekonoge

Gledajući je kako vadi vodu iz bunara, udara sekirom, hrani kokoši ili neguje cveće deluje da su njene godine dostižne svima a Rezlica Radojković iz sela Prekonoga kod Svrljiga ima tačno jedan vek.

Strpljivo i do najmanjeg detalja pričala nam je svoj život, kako je volela, bolovala, radovala se i tugovala ali nije umela da nam otkrije “kako se večno živi”. Možda svako od nas treba da traga za nekim eliksirom koji će mu dati ne večnu mladost i lepotu već taj čudesni mir koji ne remeti baka Rezino lice bez obzira na sve što je prošla u životu. Malo je zbunjuju naša pitanja o tome šta jede, da li je pila alkohol, pušila, pila kafu…

“Sve jedem što skuvam a kuvam onako kako sam naučila kao mlada snajka u kući mog predobrog Vidoja. A volela sam i da popijem rakiju i vino. Pušila nisam a kafu pijem još uvek, onoliko koliko mi prija. Nešto me u zadnje vreme muči pritisak, to je taj Rezlicin recept koja se u životu ničega nije odricala ali nije ni želela nemoguće.

“Ne, nikada nisam bila na more niti u banju. Bila sam dva puta u bolnici, morali su da mi operišu žuč a imala sam jednom i upalu pluća. Nije meni baš bilo lako jer sam preživela ujed zmije a kada sam bila baš mlada, još nisam ni decu dobila, nameštali su mi pupak. Drugo se ne sećam da sam patila. Sada ne vidim na jedno oko baš najbolje ali na ono drugo čitam i bez naočara, priča nam ova krepka starica koja bez problema cepa drva, okopava kukuruz i vadi vodu iz bunara teškom metalnom kofom.

“A što da ne radim kad mogu. Pa kako da sedim po ceo dan. Volim da mi je čisto u kući i po dvorištu. I mnogo volim cveće, ono mi je melem za sve. Ne žalim se  jer mi ništa ne fali. Imam decu, unuke, praunuke i čukununuke…

Dodaje i to da se ničega ne boji pa čak ni smrti. Ne priziva je ali ako dođu po nju ona je spremna. Jednostavno prihvata život onakav kakav jeste jer veli  “da je sve zapisano i da je čovek sam sebi najveći neprijatelj kada uporno radi nešto što ne želi”.

“I tako dan za danom on pojede sebe i posle se pita gde mi je otišao život. Ne puštaj ga. Ja nisam znala koliki mi je vek, nisam znala ni da ću nadživeti svoje najmilije ali ništa nisam mogla ni da biram niti da promenim jer normalno da to ne bih poželela.”

Njena upornost da dok može živi onako kako najbolje zna ostavlja bez teksta ali nagoni na razmišljanje. Kako pronaći taj mir sa kojim je, kako se čini, baka Rezlica rođena.

I da li uvek kada duvamo svećice na rođendanskoj torti poželimo sebi sve najbolje ili zaboravimo šta smo hteli da poželimo. Godine su samo broj, na torti ili u našoj ličnoj karti ali doživeti 100 godina  ne čini se preteškim.

 

 

 

Takođe pročitajte

Osmomartovsko putovanje žena od anonimnih pisaca do heroina pera i života

Duže od jednog veka ljudi širom sveta obeležavaju 8. mart kao dan posvećen ženama. Jedan …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.