.“Ne razumem otpor prema vakcini i ovom prilikom citiraću našeg nobelovca Ivu Andrića:“ Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti.“, ističe naš sagovornik dr Miloš Đokić zaposlen u Službi hitne medicinske pomoći pri Domu zdravlja u Vlasotincu.
Koji je bio Vaš prvi susret sa koronom?
Moj prvi susret sa koronom bio je u prvim danima proglašenja svetske pandemije. S obzirom da radim u Službi hitne medicinske pomoći u Vlasotincu pružali smo medicinsku pomoć pacijentima sa različitim akutnim respiratornim poremećajima, ali i komplikacijama nastalim usled infekcije virusom Covid-19. Najugroženije pacijente smo u pratnji medicinske ekipe sanitetom transportovali do bolnice u Leskovcu na dalje lečenje.
Da li ste se uplašili ne samo za sebe nego i za svoje bližnje?
Nisam bio uplašen za sebe, jer sam sam odabrao poziv kojim ću se baviti, i shodno tome znao sam koje rizike nosi bavljenje medicinom. Bio sam zabrinut za svoju porodicu, kao i verovatno svaki čovek na mom mestu, jer sam kući imao trudnu ženu, trogodišnjeg sinčića i stare, meni drage, roditelje. Znao sam da su oni izloženi velikom riziku za dobijanje Covid-19 infekcije, i to ne njihovom voljom ili pak nepažnjom, već usled velikog broja zaraženih pacijenata koje sam iz smene u smenu pregledavao i mogućnosti da virus donesem kući, bez obzira sto sam se pridržavao svih epidemioloških mera.
Da li ste očekivali da ćemo dogurati do 4. talasa i koje su po vama njegove specifičnosti?
Verovao sam da će pandemiji biti brži kraj, nisam očekivao da se ovoliko dugo zadrži i da cemo dogurati do 4.talasa. Smatram da je bio pogubniji za starije sugrađane, jer se kod njih klinička slika naglo pogoršavala. Takodje smatram da se brže prenosio među ljudima i ispoljavao simptome bolesti za 2 do 3 dana i na taj način širio na sve članove unutar jedne porodice.
Kada Vam je bilo najteže i koji oblik ste preležali teži ili lakši?
Period koji je meni bio najteži jeste ovaj zadnji talas kada sam i sam oboleo i doneo virus kući i naravno zarazio čitavu porodicu.Deca, supruga i ja smo prošli sa lakšim tegobama kijavice, kašlja, gušobolje, malaksalosti i gubitka čula mirisa i ukusa. Dok su roditelji , iako vakcinisani, preležali teži oblik Covida sa obostranom upalom pluća.
Koja su iskustva sa postkovid pacijentima, da li im je potrebna psihička, a ne samo somatska podrška?
Što se tiče postkovid pacijenata i njihovih tegoba, simptomatologija je različita, ali velikom broju pacijenata i jeste potrebna psihička podrška. Pacijenti često dođu uplašeni, uznemireni, na ivici suza, razdaržljivi, zahtevaju proveru saturacije na pulsnom oksimetru… Međutim posle pregleda takvih pacijenata osnovna terapija i lečenje bude usmereno na psihičku podršku i razumevanje njihovog stanja. Neretko se dešava da je potrebno i lečenje specijalista psihijatrije nakon težih stanja depresije, manije, paranoje… pa čak i suicida.
Kakav je stav prema vakcinaciji?
Vakcina je moćno sredstvo u borbi protiv Covid virusa. Kao lekar tj. obrazovan čovek ja sam za apsolutnu vakcinaciju stanovništva. Zahvalan sam našim precima koji su bili, iako većina neobrazovana, mudri ljudi i uspeli da vakcinacijom spreče širenje i iskorenjenje raznih bolesti. Danas, ja ne razumem otpor prema vakcini i ovom prilikom citiraću našeg nobelovca Ivu Andrića:“ Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti.“
“Ovaj sadržaj je deo projekta koji je sufinansirala opština Vlasotince na Konkursu u 2021. godini. Statovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.”