Božidar Đorđević Kukar bio je čovek kome Leskovac duguje to što je od grada tekstila, u periodu između dva rata, u socijalističkoj Jugoslaviji postao i sedište ozbiljnih kompanija koje su se bavile proizvodnjom kozmetike i lekova. Priča o sinu predratnog industrijalca je priča o entuzijazmu, posvećenosti, znanju, iskustvu, ali i o neuništivosti preduzetničkog duha koji je Božidar Đorđević nasledio od svojih predaka. Pored fabrike lekova „Zdravlje“ Kukar će ostati upamćen i kao osnivač čuvene „Nevene“. Pokrenuo je Gradsko apotekarsko preduzeće i moderno pozorište i inicirao osnivanje Hemijsko-tehnološke škole, koja danas nosi njegovo ime. Sa čela „Zdravlja“, kojim je uspešno rukovodio punih 20 godina, smenjen je sa grupom od 400 najuspešnijih privrednika tadašnje Jugoslavije uz obrazloženje da je za to doba bio „suviše liberalan“, dok su mu partneri iz Amerike govorili da bi, sa svojim menadžerskim duhom, u njihovoj zemlji napravio čudo.
Kukar nikada nije bio član Saveza komunista, ali je gajio naklonost ka socijalističkim idejama i za vreme rata, tokom kojeg su mu okupatori streljali rođenog brata, pomagao je antifašistički pokret. Radio je u Centralnoj apoteci Bore Gavrilovića i odatle snabdevao lekovima grupe koje su pružale otpor okupatoru, a to je pokrivao receptima koje je izdavao njegov rođak dr Rade Svilar.
“Sedam dana posle oslobođenja imenovan je na mesto načelnika Okružnog sanitetskog skladišta iz koga je samo godinu dana kasnije osnovao Gradsko apotekarsko preduzeće i unutar njega pokrenuo i dve laboratorije. Najpre je osnovao kozmetičku laboratoriju „Kemofarma“, iz koje će nekoliko godina kasnije nastati leskovačka „Nevena“. On je istovremeno osnovao i laboratoriju za proizvodnju lekova da bi 1953. godine registrovao fabriku lekova „Zdravlje“ koja i danas postoji – istakao je Nikola Milićević jedan od autora monografije objavljene povodom sto godina od rođenja Božidara Đorđevića Kukara.
Ovaj diplomirani farmaceut je bio osnivač „Radana“ Pečenjevce, ali je najznačajniji doprinos dao razvoju farmaceutske industrije kao svom životnom opredeljenju. U nedostatku kadrova formirao je i školu za poslove kojim se bavio. Ona je otvorena 1962. godine i upisuju je samo „vukovci“. Formalno je bila deo zvaničnog prosvetnog sistema, ali je njen rad finansirala fabrika, koja je u najboljim godinama ostvarivala izvoz veći od 200 miliona dolara i zauzimala značajan deo domaćeg tržišta. Uprkos njegovim poslovnim uspesima Boce Kukar, kako su ga zvali, je bio meta ljudi koji su imali ambiciju da ga zamene, dok su čaršijom često kružile razne priče sa ciljem da bude kompromitovan. Zbog toga je Božidar doneo odluku da napusti Leskovac.
“Saznavši za ovakvo stanje u „Zdravlju“ Fabrika lekova „Galenika“ ponudila je Božidaru da prihvati dužnost direktora u njihovom kolektivu. Shvativši značaj Kukarevog znanja i umeća gradski čelnici, koji su često arbitrirali i sudili o opravdanosti zluradih priča o njemu, su ipak odlučili da ga zadrže – sećanja su njegovih savremenika.
„Zdravlje“ je u međuvremenu razvilo saradnju sa mnogim svetskim kompanijama i neprestano je širilo svoje kapacitete kao i paletu proizvoda. Kada se 1973. godine povela rasprava o spajanju „Zdravlja“ i „Nevene“ Božidar Đorđević je, uz veliku podršku 600 radnika, odbijao da se to učini po principu jednakosti jer je „Zdravlje“ bilo tri puta veće od „Nevene“. Konačnu odluku donosili su organi partije. Kukar je, međutim, bio jedan od desetak privrednika u Srbiji koji su činili „jeres“ odbijajući članstvo u Savezu komunista, ali njegova lojalnost državi i društvu nikako nije mogla da se dovede u pitanje. Ipak, pod optužbama da „narušava socijalističke odnose“ drugovi su zatražili njegovo razrešenje što je, posle mnogo „peripetija“ i učinjeno. Božidar nije mogao da se pomiri sa tim da ga je umesto struke smenila politika, pa je odlučio da 1975. godine napusti fabriku koju je napravio. Postao je predstavnik skopskog „Alkaloida“ u Moskvi u čemu je takođe bio veoma uspešan. Iako su ga u rodnom gradu izdali mnogi, počevši od najbližih saradnika, Kukar se posle penzionisanja vratio u Leskovac gde je 1992. godine i preminuo. Za života je uživao veliko poštovanje svojih sugrađana.
“Tata je bio veliki zaljubljenik u Leskovac. On je putovao po svetu, ali se kao penzioner ipak vratio ovde. Ne bih da komentirašim da li mu se ovaj grad adekvatno odužio, ali mi je veliko zadovoljstvo da su Leskovčani na promociji monografije o njegovom životu, koji nije bio lak, salu Narodnog pozorišta ispunili do poslednjeg mesta. To ipak govori mnogo o tome ko je i kakav je čovek bio moj otac – kazala je Božidareva ćerka Dragana Stojanović.
I tokom penzionerskih dana Božidara nije napuštala ljubav prema farmaciji. Tako je, zajedno sa svojom drugom ćerkom Ivanom Cakić, koja je takođe farmaceut, otvorio sopstvenu apoteku.
“I danas se držim saveta svoga oca. Kad god treba da donesem neku odluku zapitam se šta bi on uradio. Bio je veoma principijelan čovek i uvek je išao težim, ali ispravim putem – zaključuje Ivana.
U njenoj apoteci se ni danas, kao i od prvog dana, ne poručuje ni jedan gotov proizvod, ako farmaceut može sam da ga napravi. Bio je to princip kojeg se Božidar držao. „Kukareva apoteka“ je danas jedina takva apoteka u Leskovcu.
Boce Kukar bio je veliki zaljubljenik u pozorište i glumu. U pozorištu u čijem je osnivanju učestvovao igrao je čak i glavne uloge kod profesionalnih reditelja. O toj njegovoj ljubavi svedoči i činjenica da je iz svoje kuće, još pre rata, iznosio razne lične i porodične predmete koje bi na pozornici služile kao rekvizita.
Porodica Đorđević je nadimak Kukar dobila po Božidarevom dedi, leskovačkom gvožđarskom trgovcu Trajku. On je, pored ostalog, prvi proizvodio i kuke koje su služile za vešanje tereta o tavanice, zidove i strehe kuća i po njima dobio nadimak koji ova porodica i danas sa ponosom nosi. Trajko je posle gvožđarske radnje otvorio i svoju prvu fabriku. Njegovi naslednici su nastavili da šire porodični posao, pa su se osim metalskom industrijom, u jednoj od njihovih fabrika, uspešno bavili proizvodnjom sapuna i kozmetičkih proizvoda.
Izvor Večernje novosti