Vikend u znaku pirotske “vijagre”

Peti Sajam pirotske peglane kobasice pod nazivom “Peglaj Pirote, veseli se Srbijo” održava se danas i sutra u sportskoj dvorani “Kej” u Pirotu a okupiće više od 40 proizvođača ovog specijaliteta, kao i renomirane vinarije iz Srbije. 

Da li zaista ima afrodizijačka svojstva malo ko će priznati ali  ovaj specijalitet koji se pravi od najboljih dijelova ovčijeg, junećeg i kozijeg mesa, bez ijednog grama loja, a kako se kobasica ne bi užegla, svake godine privlači sve više turista. Najbrojnije su komšije iz Bugarske koji ne propuštaju nijednu manifestaciju u ovom delu Srbije.

Predrag Stanković, vlasnik kafane Mrnjak, jedan je od najpoznatijih i najuspješnijih proizvođača peglane kobasice. Veli da niko u Pirotu tačno ne zna kada je i kako nastao recept za peglanu kobasicu, ali da postoje dvije verzije. Prva, da je recept naslijeđen od Turaka, mada on u to sumnja, jer, veli – onda bi je i Turci pravili, i druga, da su je izmislili sami Piroćanci, a u vrijeme kada nije bilo frižidera i kada su morali smisliti kako meso što duže očuvati u upotrebljivom stanju.

Stanković, čija porodica pravi peglanu kobasicu više stotina godina, i koja je njome trgovala sa Turcima i Grcima, veli da se ona pravi od najboljih dijelova ovčijeg, junećeg i kozijeg mesa, bez ijednog grama loja, a kako se kobasica ne bi užegla.

“Teško je sve odjednom ispričati o ovoj kobasici, kao što je teško i napraviti je. Ona nije sirotinjska hrana, jer za nju treba puno kvalitetnog mesa, začina i trava. Ali, kada se dobro napravi, ona je ekonomična, jer je kalorična i od malo, najede se puno”, ispričao je Predrag za Aljazeera Balkans.

Kaže da se posebno odabrano meso soli, pa se prilikom mljevenja dodaju začini – bijeli luk, biber, aleva i pirotska ljuta paprika te nekoliko različitih trava koje daju poseban ukus i miris, a svaki proizvođač stavlja druge trave.

“Obično gledam šta ovan pase, pa na osnovu toga zaključim koje su trave i najbolje”, priča kroz smijeh.

Kada se meso samelje i dobro umijesi, puni se u goveđe crevo i veže na dva kraja, pa stavlja da se suši na promahi, na temperaturi od minis pet do plus pet stepeni.

“E, vidite, zato mi peglanu pravimo tek u decembru i završavamo proizvodnju u februaru, jer zrak mora biti hladan i bez vlage”, dodaje.

Međutim, kada napune kobasicu, tek tada dolazi pravi posao – peglanje.

Flašama svaki dan peglamo kobasice, jednu po jednu, polagano da crevo ne pukne i da iz nje izađe sav vazduh i vlaga. Peglanje traje 60 dana, ujutro i navečer. Ima ruke da vam otpadnu od tog posla, mukotrpno je to, pogotovo ako crevo pukne, jer onda uđe vazduh i meso se pokvari, i možete ga samo baciti. Svaku kobasicu ispeglam najmanje 80 puta”, priča Predrag i dodaje kako jedna kobasica, kada se napuni, teži kilogram do kilogram i 20 grama, a kada se osuši, teži tek 250 do 300 grama.

Usput hvali stoku čije meso prerađuje, a koja se hrani na Staroj planini.

To vam je posebna priča – ta planina, njene trave i vazduh, zato je meso ovaca i koza koje gore pasu tako sočno i ukusno. Tu je i ta ruža vetrova koja nam pomaže da ovako lepo osušimo kobasicu, da od sirovog mesa, napravimo suvomesnati proizvod.”

Kaže da najmanje dva dana prije nego počnu praviti kobasicu, dezinficiraju prostor u kojem je spravljaju, da vode računa da tu ne uđe “nikakva klica ili bakterija”.

Jedna “potkovica” košta oko 600 dinara i može se nabaviti direktno kod proizvođača na Sajmu ili poručiti od njih “dok traju zalihe”.

Takođe pročitajte

Misterija jednog izgubljenog grada među stranicama knjige Veroljuba Trajkovića

Luksuzno opremljena, dvojezična knjiga na četiri stotine strana “Caričin grad – izgubljeni grad u podnožju …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.