Pristalice teorija zavera prvo bi pomislili da je u pitanju “širenje američkog uticaj na Balkanu”, oni koji malo bolje poznaju istoriju – ljubav prema srpskom narodu a ustvari zajednička im je operaciona sala, zapravo čitav blok, gde će se spašavati ljudski životi.
Kao neko ko je prerano izgubio oca zbog bolesnog srca osećam divljenje, ne strahopoštovanje jer je to negativna i nepotrebna emocija, prema lekarima koji srcu vraćaju život. A prema prema Draganu Miliću osećam i ponos jer ga poznajem.
Da se razumemo, prvo sam i jedina pisala kada je Kliniku za kardiohirurgiju okitio masonskim simbolima, propitivala sam ga i oko kašnjenja završetka iste te Klinike, bilo je tu svega što profesija, i njegova i moja, nameću. Ali, gospodo lekari i političari, ljutili se ili ne, dao vam je domaći zadatak.
Ako mi bilo gde u Srbiji nađete državnu zdravstvenu ustanovu koja je, ne samo po opremi, već i po ambijentu opremljena kao ova Klinika onda ću ja sama demantovati svaku napisanu reč ovde. Meni je ta klinika kao turistička atrakcija jer je zaista nešto najbolje što se u Nišu trenutno može videti. I pored masonskih simbola čitav prostor, unutra i spolja je kao umetnut u sivilo naših života. Kao da ga je neki uragan pokupio negde s kraja sveta, gde je normalno da bolnice tako izgledaju, i pao s nebe pravo u Niš. Nimalo bolnički sterilno već onako toplo, ljudski, kao kad opremate dom sa puno ljubavi.
Naravno, sa neba nam dolaze neke druge stvari i puno para je, ne država, jer država ne ore i kopa, nego smo mi građani uložili u taj objekat, zgrada i oprema oko 50 miliona evra. Ali, Milić mu je dao dušu jer on ne staje i uspeo je i da američke vojnike, kao i mnoge pre njih, ubedi da je korisno da daju par stotina hiljada dolara baš za ovu Kliniku. Zašto to ne može da učini bilo koji drugi direktor? Ne mora baš da ganja strance ako mu ne idu strani jezici ali verujem da nije teško biti dobar domaćin kada se to želi. Ali iskreno želi. Milić će nekada biti smenjen, ili će otići u penziju ili bilo gde u svetu, ali sve ovo ostaje ovde, ne može ništa oteti, da ne kažem privatizovati
I tako smo došli do Vudroa Vilsona koji je pre 100 godina bio najveći prijatelj srpskog naroda i učinio mnogo više nego kad se skupe zasluge svih naših političara u poslednjem veku.
Shvatila sam koliko je bitna oprema da bi se spasio ljudski život i to najbolje znaju oni koji su morali da budu pacijenti Klinike ali su mene danas kupile crvene muškatle, ko naslikane, svuda oko klinike. Niko ih ne čupa, vidim da su lepo održavane i baš sam nekako bila i ja ponosna što smo i strancima pokazali da “umemo i imamo”.
Od srca vam želim da ovu Kliniku posetite samo turistički!
Daliborka Alihodžić