Prvenac doktora Ivanovića – “O ženkama i mužjacima”

Medicinskoj javnosti je poznat kao vrhunski hirurg-onkolog a posle prvog romana “O ženkama i mužjacima” u izdanju kuće “Argus” upoznaće ga i ljubitelji pisane reči.

Ekskluzivno za naš portal prof. dr Nebojša Ivanović dao je intervju povodom izlaska iz štampe ovog romana koji će, sudeći po recenzijima ljudi od pera kao što su Stevan Šarčević, Tanja Pajić, Saša Z.Stanković i Đorđe Janić brzo naći put do čitalaca.
Ivanović nam otkriva da je knjigu posvetio svom pokojnom bratu.
“Odrastali smo u istom okruženju i, bez obzira na površne karakterne različitosti, poneli mnoge istovetne emotivne sadržaje iz tog odrastanja. Znam da je i on imao želju da proučava i izrazi sebe, ali nažalost nije stigao. Ovo je moj način da mu to nekako nadoknadim.”
Lekari u politici nisu novina, naprotiv, ima ih i među književnicima i šta po Vama povezuje  hirurgiju i književnost i ima li tu povezanosti? Ili je to više Vaš beg iz svakodnevnice?

Istorija književnosti je puna lekara-pisaca, ali i pisaca drugih primarnih zanimanja. Iz nekog razloga je spoj medicine i književnosti posmatračima posebno intrigantan (ili mi se to čini jer sam subjektivan). Ja u ovome ne nalazim ništa čudno, lekari često imaju potrebu za dodatnim pražnjenjem svog emotivnog naboja, što zbog strukture ličnosti, što zbog prirode posla. Sebe još ne doživljavam kao pisca, ali bih voleo da se pri usmeravanju pažnje na moje književno delo zanemari moje primarno

U mom slučaju profesija je egzistencijalni imperativ, književnost (i duhovnost uopšte) je nešto što je bilo pre toga, što je mnogo šire i sveobuhvatnije od toga, i što će biti posle toga. Da ne budem pogrešno shvaćen, i u mom medicinskom poslu ima mnogo duhovnosti, to je bavljenje naučnim radom van redovne kliničke prakse.

U kojoj meri je Vaš prvenac autobiografski i možete li nam otkriti kom žanru ste se priklonili?

Nemoguće je napraviti umetničko delo koje nije autobiografsko, koje nije direktno ovaploćenje najdubljih emotivnih sadržaja proisteklih iz bazične strukture ličnosti autora. Ako mislite autobiografsko u površnom smislu, kao prenošenje konkretnih događaja iz konkretnih životnih iskustava, to svakako nije.

Što se tiče žanrovske odrednice, kao književnom stvaraocu bez formalne edukacije iz književnog stvaralaštva mnogo više mi prija pozivanje na umetničke slobode nego na žanrovsko opredeljenje. Kroz priču glavnog junaka o njegovoj opsesivnoj ljubavi knjiga se bavi intrigantnim psihološkim aspektima muško-ženskih odnosa, pre svega prirodom i poreklom moralnih načela koja danas regulišu te odnose, a koja se po mnogo čemu mogu kvalifikovati kao sputavajuća za postizanje pune životne ostvarenosti, bar za neke. Osnovno pitanje, kojim knjiga i počinje, glasi: Da li su žene pobedile muškarce kroz istoriju?

Da li je u romanu zastupljeno Vlasotince, Vaš rodni grad?

Da, pominjem moj rodni grad, on je jedna od realnih životnih koordinata na koje sam se oslanjao pri pisanju. To mi duguje, i to mu dugujem. Odnos sa rodnim gradom je kompleksan koliko i odnos sa roditeljem, ako pokušamo da ga prikažemo u kratkim crtama neminovno zalazimo u patetiku, zato neka odgovor na ovo pitanje ostane na ovome.

Dobili ste prošle godine najveće priznanje Oktobarsku nagradu Vlasotinca, ipak se može biti “pop u selu”?

Dobio sam nagradu rodnog grada za rezultate u stručnom i naučnom radu u svojoj struci. Biti pop u svom ili tuđem selu od relativnog je značaja. Ipak, pored ličnog ponosa i osećanja zadovoljstva što su moji izvorni sugrađani sagledali i visoko vrednovali te rezultate, posebno mi je drago što su najveća dostignuća Vlasotinca poslednjih godina i decenija u oblasti kulture, odnosno očuvanja vlasotinačkog duha kao njegove najveće vrednosti. I što su nosioci tih dostignuća „popovi iz svog sela“. Tu pre svega mislim na Nebojšu Ilića Ilketa, Sašu Stankovića i Srbu Takića, ali i na druge stvaraoce.

Kada i gde možemo očekivati promociju?

Zasad jedino postoji ideja koja je potekla od Saše Stankovića, da prva promocija bude održana u Vlasotincu, nadam se krajem aprila. Nemam mnogo iskustva u tome, pa mi je draži idealistički stav da delo treba da promoviše samo sebe.

 

 

 

Takođe pročitajte

Drvena statua orla “nadgleda” pirotsku kotlinu

Dušan Živković iz Pirota duborezom se bavi tek pet godina ali je imao smelosti i …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.