Nisam ti rekao sve

Stari crni telefon je neumoljivo zvonio, bez ikakve šanse da prestane. Veċ nekoliko minuta je neko uporno nastojao da me probudi. Milion puta sam obeċavao sebi da ċu ga isključiti, ali sve je uvek ostajalo na tome.

– Dobar dan. Zovem iz biblioteke. Pre dve nedelje si pozajmio knjigu koja mi je veoma potrebna. Molim te, da li bi mogao…

– Doneću je odmah. – sanjivo sam prekinuo ljubazan ženski glas.

– Za koliko ćeš biti ovde? – upitala je.

– Četrdesetak minuta… najkasnije.

– Onda ću te sačekati.

Bilo je skoro podne, a činilo mi se kao da nisam ni trenuo. Pogledom sam tražio cigarete. Tu su negde, ispod gomile otvorenih skripti i razbacanih knjiga. Sutradan imam važan ispit. Ukoliko ga ne položim, izgubiċu godinu.

– Bože kakav nered. Ne zna se gde je veċi… u mojoj sobi, ili u mojoj glavi? – pomislio sam.

Nešto kasnije, stavio sam pozamašnu knjigu na katedru za kojom je sedela bibliotekarka. Kroz debela stakla naočara je pogledala iza mene, odakle se istog trena čulo:

– Stigao si!

Krupne nasmejane oči, na lepom licu uramljenom nemirnim kovrdžama, gledale su pravo u mene.

– Nemaš pojma koliko si mi pomogao. Sačekaj me. Idemo na kafu. – navaljivala je.

Nije bilo šanse da odbijem. Klimnuo sam glavom u znak pristanka i krenuo za njom. Dok smo čekali porudžbinu, nije prestajala s pričom. Ponašala se kao da me poznavala celog svog života. Nije glumatala. Imala je u sebi neku urođenu srdačnost i dečju otvorenost za čitav svet.

Zapalio sam poslednju cigaretu iz kutije i radoznalo nastavio da je posmatram. Nosila je farmerice, belu polo majicu i patike. Na prvi pogled, bila je sasvim skromno obučena. Ipak, sve je na njoj bilo pažljivo odabrano i papreno skupo.

– Zašto si uopšte čitao ovu knjigu? Nema nikakve veze sa tvojim fakultetom. – pogledala me upitno.

– Volim takve stvari. – rekoh.

– Znači čitaš samo ono što voliš? – nasmejala se.

Na rastanku me poljubila u obraz i rekla da ċemo se videti. Nisam poverovao u to. Bila je zanosno lepa. Mirisala je na „Tramp”. A ja sam bio običan neispavani student, koji ni čistu majicu nije obukao.

~:~

Sutradan sam nekim čudom položio ispit. Dan posle toga, negde pred samu ponoċ, zazvonio je telefon:

– Videla sam te sinoć u klubu. Imaš lepu devojku. Rekla bih da te voli. – izgovorila je u jednom dahu.

– Video sam i ja tebe. Je l’ ti to otac bio sa tobom? Rekao bih da i on tebe voli.

– Bezobrazan si i to ti ne pristaje. – kazala je i odmah nastavila – Hoċemo li na kafu?

– Gde i kad? – upitah.

– Pa na „starom” mestu. Sutra u isto vreme.

Iako sam poranio, stigla je pre mene. I tako, uz jednu pa drugu kafu, ispričala mi je skoro sve o sebi. Sa nestvarnim mirom na licu, izgovarala je svoju bolnu životnu priču. Bila je dete iz „mešovitog” braka. Otac oficir JNA, delom južnosrbijanskog, a delom rusko-belogardejskog porekla. Majka Dalmatinka. Živeli „od Vardara pa do Triglava”. Poginuli u saobraċajnoj nesreċi još pre no što je ona pošla u školu. Sahranjeni zajedno u porodičnoj grobnici njene majke, ispod velikog čempresa na dubrovačkom groblju Boninovo. Nedugo zatim umire joj i ujak i ona prelazi da živi kod očeve sestre u Niš.

– Ako te zanima još nešto, pitaj. – dodala je na kraju.

– Zanima me zbog čega je studentkinja generacije, u vezi sa dvadeset godina starijim asistentom koji ima ženu i dvoje dece?

– Njegova porodica nije moj problem. – odgovorila je ledenim glasom.

Sledeċem susretu se nisam nadao. Ipak, prevario sam se. Moj „otrovni” jezik joj nije smetao. Volela je da me nazove pri kraju dana. Da se pohvali nečim, ili da popričamo tek onako… Da „proċakulamo”, kako je to ona volela da kaže. Nastavili smo da povremeno pijemo kafu na „starom” mestu, a ja asistenta više nikada nisam pominjao.

~:~

Kafu smo pili i 27. juna 1989.

– Šta radiš sutradan? – upitao sam.

– Ništa posebno. Zašto?

– Na mom fakultetu organizuju odlazak na Gazimestan. Da li bi pošla sa mnom?

– Zašto ne povedeš svoju devojku? – odgovorila je kontrapitanjem.

– Znaš da nije tu. Uostalom, pitao sam tebe!

– Naravno da hoću.

– Polazimo kasno večeras. Čekaċu te.

Autobus je bio poluprazan. Zaspala je na mom ramenu još negde ispred Prokuplja. Osluškivao sam njeno ravnomerno disanje i poželeo da vožnja zauvek potraje. Na prilazu Kosovu Polju, osvanuo je Vidovdan. Sunčan i lep. Sakriveni među dva miliona Srba, ona i ja smo po prvi put bili istinski sami i neobjašnjivo sreċni.

Ručali smo jagnjetinu sa nekim Ličanima. Jedan od njih joj je poklonio kapu. Pravu ličku. Kasno poslepodne naš autobus je krenuo nazad.

– Jesi li čula predsednikov govor? – upitao sam.

– Jesam.

– I?

– On je zao čovek. – prošaputala je nakon kraċeg ċutanja.

Zaustio sam da nešto kažem… da ga odbranim. A ona je stavila prst na moje usne i tiho kazala:

– Ne volim politiku. Pošla sam sa tobom jer sam želela da budemo zajedno. Pusti to…

~:~

Par godina kasnije, diplomirala je kao prva u generaciji. Moja devojka nešto posle nje. A ja sam „zaglavljen“ na četvrtoj godini, plaċao ceh „čitanja samo onoga što volim“. Neke junske večeri iste godine, u veċ uobičajeno doba, zazvonio je telefon.

– Gde ċeš biti za vreme vikenda? Da ne ideš možda kod svojih? – upitala je.

– Ne ide mi se. Ne mogu da podnesem pitanja o mom diplomiranju.

– Pođi onda sa mnom na jezero. Sve je plaċeno.

Ċutao sam. Znao sam šta to znači jer su se slične stvari dešavale i ranije. Asistentu je žena verovatno zapretila razvodom i oduzimanjem dece, pa mu je propala jezerska investicija.

– Slušaj… ako ne ideš ti, neċu ni ja. A ja nikada nisam bila tamo.

Sutradan smo bili na jezeru. Predveče smo dugo šetali obalom. Očarana prirodom, nežno je milovala brezovu koru na kojoj su bila urezana nečija imena.

– Da li je to bolelo? – upitala je saoseċajno.

– Drvo ne oseċa bol? – odgovorio sam ozbiljno.

– Otkud znaš? Jesi li nekada bio drvo? – nasmejala se i zagrlila srebrnasto stablo.

– Čuješ li kako šapuċu? – nastavila je.

– Ko?

– Breze. Čuješ li ih?

Gledao sam je tako odsutnu i zanesenu i pomislio da ruski deo njene duše zaista čuje kako šapuċu breze. A onda se, još uvek držeċi se za stablo, zagledala u beskrajno zvezdano nebo i gotovo svečano izgovorila:

– Volela bih da me jednoga dana sahrane ovde… iznad ove prekrasne vode. Volela bih da među ovim brezama dočekam sudnji dan.

– Šta ti je? Premladi smo da bismo razmišljamo o smrti! – prenuo sam se.

Istoga trena, nekakav čudan vetar je prohujao iznad mirne jezerske površine. Ona se ustresla od iznenadne hladnoċe, a ja sam je zagrlio i poveo prema hotelu.

Iz kupatila je izašla sva rosna i mirisna, ogrnuta velikim bade mantilom. Ležao sam na ivici ogromnog kreveta i nisam gledao u nju. Prišla je i obema rukama uhvatila moje lice.

– Voliš li je? – upitala je gledajuċi me pravo u oči.

– Da! – odgovorio sam bez oklevanja i dodao – Venčaċemo se čim diplomiram.

U njenom pogledu se nije razaznavalo baš ništa. A onda je, nakon par dugih trenutaka progovorila:

– Odlazim iz Srbije.

– Gde?

– U Ameriku. Dobila sam ozbiljnu ponudu. Znaš da sam bila njihov stipendista.

– Zašto mi to ranije nisi rekla? – prošaputao sam.

– Zato što do maločas nisam bila sigurna da to zaista želim.

~:~

Vratila se 7 godine kasnije, sa stomakom do zuba i bez muža. Smestili su je u zasebnu sobu niške bolnice.

– Samo luda žena doleti iz Amerike, da se porađa u Srbiji pod sankcijama. – rekao sam grleċi je.

– Zašto se nisi porodila tamo? – skoro ljutito sam pitao.

– Tamo nemam nikoga. Bojala sam se da ċe mi se nešto dogoditi i da ċe moje dete ostati samo.

– Pa nemaš ni ovde nikoga! Tetka ti je umrla još pretprošle godine.

– Imam. – izgovorila je tiho.

Mesec dana kasnije, rodila je zdravog dečaka. Krsmana. Ja sam mu bio kum. Čim je beba navršila četrdeset dana, vratila se u Njujork. Na rastanku mi je rekla:

– Biće rata, čuvaj se.

– Ma neće. Nisu valjda ludi?

– Jesu! Biće rata veruj mi!

~:~

Bila je pravu. Bili su ludi. Rat je bio i prošao, kao što su prošle i godine za njim. Nas dvoje smo i dalje razgovarali relativno često. Najčešċe o Krsmanu i mojoj deci. Za sve to vreme, jednom je posetila Dubrovnik, ali u Srbiju više nije dolazila. Nekoliko dana pred sedamnaesti rođendan njenog sina, smestili su je u bolnicu „Lenoks Hil”.

~:~

Netremice sam gledao u nju dok joj je sestra Dženi nameštala mikrofon. Za kratko vreme njeno lice je ostalo bez obrva i trepavica, a umesto večito neposlušnih kovrdža, čelo joj je pokrivala šarena marama. Samo su njene oči ostale iste. Iste onakve kakve je nekada davno imala jedna devojka iz biblioteke.

– Lepo stariš. – rekla je.

– I ti si lepa.

– Nikada nisi znao da lažeš.

– Ti si to uvek umela.

– Da, ali tebe nikada.

– Znam.

– Jesi li skoro bio na jezeru? Kako su moje breze?

– Jesam. Ima ih mnogo više nego što pamtiš.

– Još uvek mogu da ih čujem kada zatvorim oči.

– Čim ozdraviš, vodiću te da ih vidiš.

– Hoćeš li? – jedva je izustila, a njena glava je umorno klonula na uzglavlje.

Vreme za razgovor je isteklo. Sestra Dženi je mahnula u znak pozdrava i isključila skajp. Te noći sam spavao neuobičajeno mirno. Sanjao sam breze i u snu čuo kako šapuċu. Kao da su želele da mi nešto kažu? Ujutro me probudila zvonjava telefona.

– Kume, jesi li to ti?

– Ja sam Krsmane.

– Mama je večeras umrla.

– Znam sine.

– Kako znaš?

– Eto tako… znam.

– Kremacija je veċ zakazana. Čim advokat završi formalnosti, doneću je tamo. Javiću se pre poletanja.

– Gde ćeš je sahraniti? U Dubrovniku ili…

– Ne znam kume… Rekla je da ćeš ti to znati.

Autor: Đura Leskovac

Takođe pročitajte

Drvena statua orla “nadgleda” pirotsku kotlinu

Dušan Živković iz Pirota duborezom se bavi tek pet godina ali je imao smelosti i …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.