“Čovek i delo” profesora Tihomira Petrovića

U lebanskoj Biblioteci „Branko Radičević“ sinoć je promovisana knjiga prof. dr Tihomira Petrovića „Čovek i delo“ u izdanju Gradske biblioteke „Karlo Bjelicki“ iz Sombora.

O knjizi su, pored autora, govorili Dragan Radović, književni kritičar, glavni urednik leskovačkog časopisa „Naše stvaranje“ i Danilo Kocić, novinar i pisac iz Leskovca.
Nova knjiga uglednog profesora dr Tihomira Petrovića „Čovek i delo“ (Gradska biblioteka „Karlo Bijelicki“, Sombor 2016) upečatljiva je slika o ljudima i događajima, o vremenu prošlom i sadašnjim i istovremeno još jedna potvrda umešnosti autora da izrekne jasne sudove o aktuelnom trenutku u čijem je središtu – politika! U više tematskih celina, prof. Petrović govori o školi, politici, iznosi svoju „živu reč“ i ocene o ljudima s kojima se družio ili je, kao univerzitetski profesor, proučivao njihov rad.

Na samom početku ove zanimljive knjige, pisane jasnim, prepoznatljivim stilom profesora Petrovića, data je upečatljiva istorijska geneza Osnovne škole „Radoje Domanović“ iz Bošnjaca, koju je pohađao i iz koje je poneo divne uspomene na učitelje Oliveru i Radosava Krivokapića. Kao talentovani istraživač, profesor Petrović iznosi zanimljivu genezu istorijata samoga sela Bošnjace, ali i škole.

U poglavlju „Škola“, Petrović posvećuje pažnju nekim nezaobilaznim temama „školskog svakodnevlja“, koje je obradio u prilozima „Scenska umetnost u školi“ i „Školska disciplina“, a tu su i zanimljivi tekstovi „Spomen-dar neznanom učitelju“, „Učiteljski (ne)poznavanje“, „Školski trubaduri“, „Prvi susret“, „Galerija Pedagoškog fakulteta – boja na somborskoj kulturnoj baštini“.jj

Profesor Petrović otvoreno („Školska discilina“) ukazuju da je svojevrsna „đačka republika“ i „anti-škola“ urušila dobru pedagošku praksu, pojeftinila i snizila kvalifikacije, usporila i ukočila vaspitno-obrazovna postignuća. Zbog toga je, kako dobrano primećuje profesor Petrović, usledio krah za školu, za učenike, za učitelje ili profesore.

U prilogu „Spomen-dar neznanom učitelju“, profesor Petrović, kao pedagog jasnoga stava, podržao je ideju Dragana Stanića, profesora i i književnika, predsednika Matice srpske, da se u Somboru „gradu dvoipovekovne tradicije“, gradu u kome su, pored ostalih, pohađali učiteljsku školu Jovan Dučić i Isidora Sekulić, podigne spomenik neznanom učitelju.

Za pedagoge kojima je stalo do istinskog napretka školstva u Srbiji, sigurno će biti više nego zanimljiv, ali i upozoravajući prilog „Učiteljsko (ne)poznavanje“ („Prosvetni pregled“, 28. februara 2001). Uz ocenu da je „učitelj čovek bogatog znanja i širokih interesovanja“, prof. Petrović s pravom uočava: „Beležimo primere neobazrivosti u ophođenju i neodgovornosti za izgovorenu reč. Pričaju se na časovima vicevi, familijarno razgovara, često tešačkim rečnikom“.

U prilogu zanimljivog naslova „Školski trubaduri“ (Književne novine, jun 2010), prof. Petrović ukazuje da se sa decom i mladima druže pesnici „boljeg glasa, među njima umetnici reči koji se dižu na vidiku kao školski pisci u najboljem smislu reči“, ali, zaključuje ugledni profesor, „kao po nekom pravilu školskoj mladeži kazuju svoje stihove pesnici čija krila nemaju pesnički zamah, letači podsečenih krila čiji stihovi ne ostavljaju utisak očekivanja valjano obavljenog posla.“

U „Prvom susretu“, prilogu koji odiše toplinom i istinskom nadahnutošću, prof. Petrović podseća na reči učiteljice da je „škola velika kuća u kojoj su sva deca braća i sestre, a učiteljica mama koja uči i čuva.“

Prof. Petrović u izuzetno nadahnutom prilogu „Galerija Pedagoškog fakulteta – boja na somborskoj kulturnoj paleti“ naglašava: „Galerija preparandije, po mnogim svojim crtama, ostaje kao oficijelna institucija koja uvodi autore u kulturnu i estetsku javnost, osvedočuje i utemeljuje. Rečeno sa izvesnom kritičkom slobodom, ona je ono što je za sliku okvir, a pozornica za dramsku predstavu“.

U poglavlje „Politika“ posebnu pažnju privlače zanimljivi, literarno obojeni naslovi „Planina bogata rudama“, „Savest i politika“, „Slikanje“, „Građaninu glasaču“, „Profesija političar“, „Svesno izrečena neistina“, „Agitacija i (pred)školska pedagogija“, „(Ne)institucionalna pravda“, „Nov vid mafije“, „Verski turizam“, „Ne, ne na sud“, „Solidarnost sa Srbima na Kosovu“ i „Kao da se dragi bog na Srbe ražljutio“.

Profesor Petrović ocenjuje („Planina bogata rudama“) da „ne bez iznenađenja, i ne prvi put, naša nevolja dolazi od soja ljudi koji se visoko uspeo na stepenicama vlasti“ uz zaključak da se „koruptivni uticaj vlasti, njen napukli karakter, prenosi se, poput narodnih umotvorina, s kolena na koleno, kao stalna nasledna bolest.“ Po oceni prof. Petrovića „neprihvatljiva je rečnička definicija politike kao delatnosti upravljanja i rukovođenja državom.“ Petrović zaključuje u tekstu „Savest i politika: „Blizu je istini njeno određenje kao racionalne delatnosti koja barata ljudskim interesima, kao mogućnost „dobijanja određenog ljudskog materijala“.

Prof. Petrović s pravom smatra („Slikanje“) da bi političara trebalo da preporuči skromnost i radinost, a njegov odnos prema vlasti trebalo bi da bude bez senke nedostojne poniznosti ili laskanja.

Od politike se očekuje briga za sav narod, da svi članovi zajednice dođu do hleba i krova, ali i do pogodnosti, pa i sjaja koji se vidi kod drugih, ocenjuje u „Građaninu glasaču“ prof. Petrović, uz nesporni zaključak („Profesija političar“) da je „nepopularnost političara opšta pojava.“

U ponajboljem tekstu poglavlja „Politika“ („Svesno izrečena neistina“), koji ima moto iz „Gorskog vijenca“ Petra Petrovića Njegoša i „Znakova pored puta“ Ive Andrića, prof. Petrović ocenjuje da „političari jesu soj ljudi koji, izgleda, ne govori po čovečanski, iskreno, rečima pravim, zdravim i snažnim, a kako bi istina bila prava, a ljudi zdraviji i jači.“ Taj, slobodno se može nazvati lekoviti prilog, prof. Petrović zaključuje na sledeći način: Držimo se latinske: „Veruj, ali gledaj kome“. Ili, bolje, ruske poslovice: „Ne veruj rođenom bratu, veruj svom ćoravom oku“.

Do koje mere prof. Petrović uočava opasnost od političkih propagatora („Agitacija i (pred)školska pedagogija“), najbolje se uočava u njegovom stavu da bi političke kampanje trebalo da se odigravaju u časovima kada mladi utonu u san. Takođe, ocenjuje prof. Petrović, „televizija bi trebalo da, pošto krene izborni program, istakne upozorenje zaokruženo jarko crvenim bojama – da govorna ponašanja nisu za decu ispod 14 (četrnaest) godina.“

Zbog nedelotvornosti politike, koja je arbitar svega i svačega, prof. Petrović uočava u prilogu „(Ne)institucionalna pravda“, i to uz nesumljivu zabrinutost da je „put do pravednog rešenja lutanje u bespuću i pogibelj, jedna antologija čovekovih muka dostojnih sažaljenja.“

Zabrinost zbog „novog vremena u kome caruju prevrljivi ljudi“, ali i zbog brojnih drugih upitnika, prof. Petrović izriče u tekstu „Novi vid mafije“ otvoreno, bez uvijanja, što priliči intelektualcima čistoga obraza i srca, da „prisvajanje tuđe autorske svojine omogućuje napredovanje u nastavnička zvanja – sve do titule redovnog profesora i izbora za šefa katede ili dekana.“ Pred ovom činjenicom, zaključuje prof. Petrović, čovek zanemi.

U prilogu „Verski turizam“, prof. Petrović ukazuje da se „uprkos činjenici da se treba bojati ruženja maternjeg jezika kao đavo svete vodice, svedoci smo njegove vulgarizacije i neprekidnog kvarenja.“ Prof. Petrović, kao i svaki umni, obrazovni i pošteni delatnik svoga posla, zaključuje: „Kazana po nesreći i božjem pripuštanju, sirovošću svoga doba i golom pamćenju, direktnom i agresivnom dikcijom, nesabrano i bez stidljive uzdržanosti – konstrukcija „verski turizam“ je „ogledni primer“ jedne profanizacije i raskoraka između sadržine i obličja rečenog“.

Opisujući prelomne trenutke oktobarskih dana 2000. godine („Ne, na sud“), prof. Petrović primećuje kako je konačno „krilata reč demokratija doletela je i do Srba“, a zatim, povodom okupljanja ispred zgrade Učiteljskog fakulteta u Somboru 19. marta 2004. godine („Solidarnost sa Srbima na Kosovu“) poručuje: „Kosovo je naša najrazumnija, najzvučnija i najskuplja reč. Njega volimo nagonom i umom, slabošću koju čovek ima za svoje najrođenije“.

Završavajući izuzetno nadahnuto pisane priloge iz poglavlja „Politika“, prof. Petrović („Kao da se dragi bog zaista na Srbe ražljutio“) jasno primećuje da „sloboda štampe i neokovano mišljenje dopušta da primetimo da je reč kriza preslaba da predstavi našu nelepu stvarnost i naš neugodini referencijalni okvir.“

U poglavlju „Živa reč“ nalaze se prilozi o Svetom Savi, Hansu Kristijanu Andersenu, profesoru Momčilu Zlatanoviću i tri uvodna slova povodom uručivanja nagrada Kulturno-prosvetne zajednice Leskovca, nagrade koja nosi Zmajevo ime i nagragrde Filološkog fakulteta u Beogradu za najbolji magistarski rad iz Fonda „Velibor Gligorić“.

Prof. Tihomir Petrović, kao izuzetni poznavalac srpske književnosti, posebno one namenjene najmlađima, svestrano je proučavao delo Svetoga Save. „Lik na bukvaru svakog prvaka, najumniji srpski prosvetitelj i ponos svoga naroda, Sveti Sava je, ocenjuje prof. Petrović, na vrhu svih svetih u svome rodu i sveg pravoslavlja“.

Profesor Petrović zaključuje: „Svetitelja svoga pominjemo kao najrođenijeg i najboljeg u našem rodu. Čuvamo na njega spomen dušama svojim, kao što se čuva plamen na ognjuštu“.

Obraćajući se studentima 2005. godine, Petrović je stilom vrsnog univerzitetskog profesora, povodom obeležavanja dvesta godina od rođenja velikog danskog pisca Hansa Krstijana Andersena, naglasio da Andersenovo delo, u dopadljivom književnom ruhu, oneobičeno, onestvareno, pisano studioznošću dostojnom naučnika i srcem pesnika, karakteriše umetnički i humani kapacitet. Prof. Petrović ocenjuje da „Andersenovo delo, svojom sadržinom i dejstvom, etičkim i estetičkim dražima, stoji iznad književnosti i književnosti za mlade to jest da ono podjednako pripada i jednom i drugom književnom vidu“.

Povodom četiri decenije plodnoga rada prof. dr Momčila Zlatanovića, u pozdravnom govoru održanom na Učiteljskom fakultetu u Vranju 2003. godine, prof. Petrović je s pravom uočio da je „pred nama nekabinetski radnik, koji se ne koristi tuđom imovinom, istraživač čija se imaginarna radionica nalazi na čistom vazduhu, u srcu prirode i među ljudima.“ Postavljajući pitanje „zašto su Zlatanovićeve knjige kao tople pogače koje mirišu na žito i vodu izvorsku, prof. Petrović ističe da je na to pitanje najbolji odgovor dao prof. Vladan Nedić. „Zlatanović je, veli prof. Nedić, poznavao „do prisnosti život u jednom osobenom dijaletskom području. Njegove knjige su tople i zato što su pisane magičnom, dijalekatskom leksikom“.

U poglavlju „Likovi“ nalaze se prilozi posvećeni zaslužnim, umnim ljudima, čije je rad prof. Petrović dobro poznavao. Naslovi dovoljno govore: Profesor Miodrag Đorđević, Glasonoša i svedok vremena (Slobodan Marković), Đuro Dedić, Dragutin Đorđević i Sveta Tošić.

Prof. dr Tihomir Petrović, autor izuzetno značajnih dela, među kojima zasigurno centralno mesto pripada „Istoriji srpske književnosti za decu“, napisao je još jednu zanimljivu knjigu u kojoj su uočljivi, kao na brisanom prostoru, lepršavost i bogatstvo našega jezika, ali je i istovoremeno snagom svog talenta i umenja skrenuo pažnju na neke od tema koja su u centru interesovanja kulturne, književne i svekolike javnosti.

Takođe pročitajte

Legende rege muzike Black Uhuru na otvaranju Nišvila!

Čuveni rege sastav Black Uhuru sa Jamajke nastupiće prvi put u Srbiji u četvrtak, 15. avgusta …

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.