Proslavićemo sutra Svetoga Savu, pojaćemo i utrojavaćemo, sve u slavu prvog našeg prosvetitelja i arhipastira, ali bio bi red da se tim povodom podsetimo i onih naših predaka koji su srpskoime i slovo slavili, čuvali i pronosili onda kada to nije bilo nimalo lako. Svako mesto u Srbiji na tu temu ima svoju priču, a mi ćemo ovde kao ilustraciju ispričati jednu vlasotinačku.
Istoričari su zapisali da je još 1843. godine, dakle tri i po decenije pre pripajanja Srbiji, Vlasotice imalo prenumerante na srpsku knjigu. Neki Radenko Lepojević iz Gara bio se pretplatio na Osmoglasnik, a knjige su ko zna kojim kanalima, iz Srbije stizale do željenog odredišta.
Nepristajući na zaborav svoga identiteta i na potiskivanje svojih “pismena“, srpska deca su učena azbuci u školama uz manastir, a kasnije po privatnim školama. Prvi učitelji su se u Vlasotincu javili početkom 19. veka, dakle daleko pre oslobođenja od Turaka. Kao učitelj se najpre spominje Stojan Daskal, pa Anđelko Cvetković i Atanas Zdravković, za njim Mihajlo Jovanović i Petar Spirić, koji je ovde učiteljevao čitave 52 godine i ostavio najdublje tragove o svom radu.
Interesantan je zapis vlasotinačkog hroničara Stanislava Gorunovića o popisu iz 1879. godine (dakle tek godinu dana posle pripajanja Kneževini Srbiji), po kome je Vlasotince imalo, od tadašnjih 2626 stanovnika, čak 432 pismena muškarca i 32 pismene žene. Time je (a i po broju škola – čak 8) dosta odskakalo od drugih varoši u regionu, pa i od onih sa mnogo većim brojem stanovnika.
Bilo bi dobro da se sa ovim saznanjem vratimo na početak našeg napisa, Svetom Savi: možda od tolikog znanja ili bilo kako, tek legenda kaže da su se Vlasotinčani prema njemu poneli šeretski!
Naime, kada je Sveti Sava obilazio ovo područje i učio narod, svratio je i u Vlasotince. Sa sobom je nosio petla, koji mu je pevao i kazivao koje je kad vreme. Neki mu Vlasotinčani(n) ukrade tog petla, što je učitelja naljutilo toliko da je prokleo mesto tako da u njemu petlovi pevaju i danju i noću.
Legenda kaže da „odista petli mnogo pevaju i danas u Vlasotincima“ (prema knjizi: Vladimir Ćorović – Sveti Sava u narodnom predanju), ali mi bismo zaključili da su se ipak i oni ućutali. Ne kaže narodna mudrost džaba da: „pilići koja prva propoju za glavu se skraćuju“.
autor Srba Takić